U junu 2026. Komisija za žalbe Saveta za štampu razmatrala je izveštavanje više srpskih portala o osumnjičenom za ubistvo. Jedan od naslova glasio je „Od uglednog policajca do egzekutora“.

Komisija je ocenila da su pojedini mediji prekršili pretpostavku nevinosti. Članica Komisije Milena Vasić upozorila je na posledicu koja se teško ispravlja: kada dovoljno medija nekoga označi kao ubicu, kasnija oslobađajuća presuda ne može jednostavno da izbriše ono što je već ostalo u javnosti.

Ta presuda javnosti često stigne pre sudske.

Ime je objavljeno. Fotografija kruži mrežama. Pojavljuju se navodni detalji iz istrage. Komentari traže doživotni zatvor, linč, otkaz, proterivanje ili nešto gore. Neko pronađe profil porodice. Neko drugi objavi adresu.

U roku od nekoliko sati postoji cela priča o tome šta se dogodilo, ko je kriv i kakav čovek mora biti osoba koja je označena kao počinilac.

Dokazi tek treba da budu prikupljeni.

Ustav Srbije je po tom pitanju prilično jasan. Član 34 propisuje da se svako smatra nevinim dok njegova krivica ne bude utvrđena pravnosnažnom odlukom suda. Kodeks novinara i novinarki Srbije zahteva isto od medija i posebno upozorava na mogućnost lažnih optužbi i na potrebu da se nedokazani navodi tako i označe.

Pravni standard je jednostavniji od ljudskog ponašanja.

Jer kada se dogodi nešto strašno, veliki deo javnosti prvo ne traži odgovor na pitanje šta možemo da dokažemo?

Traži odgovor na mnogo neposrednije pitanje:

Ko će za ovo da plati?

Bes mnogo brže donosi presudu

Potreba za kažnjavanjem ima duboku psihološku logiku.

Psiholog John Darley je u pregledima istraživanja o kažnjavanju opisivao moralnu povredu kao događaj koji kod posmatrača može izazvati intuitivnu, emocionalno obojenu reakciju moralnog gneva. Posebno kada se šteta doživljava kao namerna, raste želja za odmazdom prema osobi koja je označena kao odgovorna.

Veliko istraživanje objavljeno 2024. u Scientific Reports, sa podacima iz 56 društava, takođe je pokazalo snažnu vezu između emocija i podrške društvenom kažnjavanju. Ljudi koji su osećali više ljutnje i gađenja zbog kršenja društvene norme češće su podržavali konfrontaciju i druge sankcije, pri čemu je ljutnja bila posebno snažno povezana sa željom za direktnim suprotstavljanjem počiniocu.

To ne znači da je bes iracionalan.

Ako je neko ubijen, pretučen, silovan, opljačkan ili teško zloupotrebljen, bes je očekivana ljudska reakcija. Društvo bez reakcije na nasilje bilo bi podjednako problematično.

Teškoća nastaje u sledećem koraku.

Emocija koja govori da se dogodila nepravda može veoma lako da se pretvori u uverenje da već znamo ko je kriv, zašto je to uradio i koju kaznu zaslužuje.

A između te dve stvari postoji ceo krivični postupak.

Neizvesnost je nepodnošljiva

Prvih nekoliko sati nakon velikog zločina često su najgori mogući trenutak za pouzdane zaključke.

Informacije su nepotpune. Svedoci mogu grešiti. Snimci nemaju kontekst. Policija raspolaže delom dokaza koji još nisu javni. Novinari imaju fragmente. Na društvenim mrežama cirkulišu glasine, pogrešna imena i fotografije ljudi koji sa događajem možda nemaju nikakve veze.

Upravo tada postoji ogromna potreba da događaj dobije jasnu strukturu.

Istraživanje objavljeno 2023. u časopisu Personality and Individual Differences ispitivalo je vezu između psihološke potrebe za kognitivnim zatvaranjem i stavova prema kažnjavanju. Na uzorku od 505 ljudi u Italiji, veća potreba za brzim, stabilnim odgovorom u situacijama neizvesnosti bila je povezana sa izraženijim punitivnim stavovima.

Jednostavan odgovor smanjuje haos.

Postoji zločin.

Postoji zločinac.

Postoji kazna.

Problem je što stvarni slučajevi često izgledaju mnogo komplikovanije kada se otvore spisi.

Možda postoji više učesnika. Možda prvi osumnjičeni nije počinilac. Možda delo nije pravno ono što je napisano u naslovu. Možda je snimak isečen. Možda je prvobitno svedočenje netačno. Možda iza pojedinačne odgovornosti postoji lanac institucionalnih propusta.

Za sve to potrebno je vreme.

Bes nema isti rok.

Društvene mreže pokazuju ljutnju većom nego što jeste

Na internetu dodatno nastaje problem percepcije većine.

Istraživanje objavljeno u Nature Human Behaviour 2023. pokazalo je da korisnici društvenih mreža sistematski precenjuju količinu moralnog gneva koju drugi ljudi zaista osećaju.

U eksperimentima i istraživanju ponašanja na Twitteru, posmatrači su iz objava zaključivali da su njihovi autori besniji nego što su sami autori prijavljivali. Efekat je bio izraženiji kod ljudi koji su se više oslanjali na društvene mreže za političke informacije. Takvo precenjivanje povećavalo je i utisak da su društvene grupe neprijateljskije i ekstremnije nego što jesu.

To menja atmosferu u kojoj pojedinac donosi sopstveni sud.

Ako otvorimo komentare i vidimo stotine zahteva za najtežom kaznom, lako možemo zaključiti da postoji potpuni društveni konsenzus.

Ako se pojavi sumnja, ona tada izgleda gotovo nepristojno.

„Kako možeš sada da ga braniš?“

To je jedan od najefikasnijih načina da rasprava bude zatvorena.

Traženje dokaza počinje da se tumači kao odbrana osumnjičenog. Insistiranje na postupku izgleda kao nedostatak empatije prema žrtvi. Čak i obična rečenica da još ne znamo šta se dogodilo može zvučati kao svrstavanje.

Tako se moralni stav meri količinom besa koju je čovek spreman javno da pokaže.

Istraživanje iz 2025. dodatno je pokazalo da ljudi posmatrača koji reaguje ljutnjom na moralni prestup mogu procenjivati kao moralniju i pouzdaniju osobu. Drugim rečima, javno pokazivanje gneva može imati i društvenu nagradu.

U takvom okruženju oprez je mnogo manje atraktivan od osude.

Mediji imaju krivca pre nego što sud ima predmet

Mediji dodatno određuju od kojih će činjenica javnost sastaviti sliku.

Eksperimentalno istraživanje objavljeno 2022. pokazalo je da način na koji je vest o krivičnom delu napisana može promeniti procenu čitalaca o krivici i odgovarajućoj kazni.

Posebno je problematično kada se uz samo delo ubacuju informacije koje nose snažan moralni ili politički naboj, iako nisu presudne za utvrđivanje krivične odgovornosti.

Društvene mreže tu logiku ubrzavaju. Studija sa više od 900 američkih studenata utvrdila je povezanost između konzumiranja sadržaja koji se posebno bavi kažnjavanjem na društvenim mrežama i izraženijih punitivnih stavova.

Autori nisu tvrdili da svaki takav sadržaj direktno proizvodi želju za kažnjavanjem, ali nalaz pokazuje vezu između medijskog okruženja i načina na koji ljudi zamišljaju pravdu.

Još novije eksperimentalno istraživanje, objavljeno u junu 2026, pokazalo je da čak i način snimanja kratkog videa o kriminalu može uticati na preferencije prema kazni. Studija je mala, sa 60 učesnika, pa njene rezultate ne treba pretvarati u univerzalno pravilo.

Ipak, pokazuje koliko prezentacija događaja može biti deo našeg moralnog suda o njemu.

To tabloidni mediji odavno razumeju bez čitanja akademskih radova.

„Osumnjičen“ je slaba reč za naslov.

„Monstrum“ radi bolje.

Sudski postupak može trajati godinama. Naslov mora da dobije klik sada.

Kazna je i politički proizvod

Punitivnost se ne proizvodi samo u komentarima.

Političar koji posle teškog zločina obeća „najoštriji odgovor države“ nalazi se u mnogo zahvalnijoj poziciji od političara koji objašnjava nadležnosti tužilaštva, standard dokazivanja i ograničenja sopstvene funkcije.

Prvi pokazuje snagu.

Drugi govori o proceduri.

Istraživanje političke retorike i javnog mnjenja u 26 evropskih zemalja, objavljeno u British Journal of Criminology, pronašlo je vezu između političke „law and order“ retorike i sklonosti građana ka strožem kažnjavanju.

Autori zaključuju da politički okvir kroz koji se govori o kriminalu može uticati na punitivne preferencije javnosti.

To političku eksploataciju straha čini prilično racionalnom strategijom.

Komplikovan uzrok kriminala teško staje u televizijsku izjavu.

Nedostatak socijalnih službi, korupcija, loš rad policije, porodično nasilje koje institucije godinama nisu prepoznavale, dostupnost oružja, propusti škola ili tužilaštava traže dokumente, vreme i odgovornost više aktera.

Jedan „monstrum“ je komunikaciono mnogo jednostavniji.

I tu se nalazi još jedan problem opsesije individualnom osvetom: ona ponekad savršeno odgovara sistemu.

Kada je sva pažnja usmerena na to koliko godina zatvora zaslužuje jedna osoba, mnogo manje prostora ostaje za pitanje šta je prethodilo zločinu i koja je institucija mogla da reaguje ranije.

A šta kada ljudi ne veruju sudu?

Bilo bi suviše jednostavno svaku javnu želju za trenutnom kaznom proglasiti primitivnom.

Ponekad ljudi žure da sami donesu presudu upravo zato što ne veruju da će je institucije ikada doneti.

U Srbiji taj kontekst nije sporedan. Evropska komisija je u izveštaju o vladavini prava za 2026. navela da samo 36 odsto građana ocenjuje nezavisnost sudova i sudija kao „prilično dobru“ ili „veoma dobru“.

To jeste rast u odnosu na 30 odsto iz 2025, ali Komisija percepciju nezavisnosti pravosuđa među građanima i dalje ocenjuje kao nisku.

Kada ljudi imaju iskustvo dugih postupaka, selektivnog gonjenja ili političkog pritiska, strpljenje za rečenicu „pustimo institucije da rade svoj posao“ razumljivo slabi.

Zahtev za odgovornošću tada može biti potpuno opravdan.

Javnost ima pravo da pita zašto neko nije uhapšen, zašto istraga stoji, zašto dokazi nisu obezbeđeni, ko je ignorisao ranije prijave i da li politička moć nekoga štiti.

Novinari upravo to treba da rade.

Ali nepoverenje u loš sistem ne daje pouzdaniju istragu komentaru na Instagramu.

Može samo da stvori drugi sud, još manje transparentan od prvog.

Pretpostavka nevinosti štiti i ljude koje preziremo

Pretpostavka nevinosti često postane nepopularna upravo kada je najpotrebnija.

Lako ju je braniti u teoriji.

Mnogo je teže kada postoji snimak, kada policija nekoga privede, kada se objave jezivi detalji i kada celo društvo želi kaznu.

Ali pravna prava koja važe samo za simpatične optužene nemaju naročitu vrednost.

Teret dokazivanja postoji zato što policija može da pogreši.

Tužilac može da pogreši.

Svedok može da laže.

Medij može da objavi netačnu informaciju.

Snimak može biti pogrešno protumačen.

Priznanje može biti problematično.

Sud prvog stepena može biti preinačen.

Evropska pravila o pretpostavci nevinosti zato izričito zahtevaju da javne vlasti osobu ne predstavljaju kao krivu dok krivica nije utvrđena prema zakonu i da teret dokazivanja ostane na tužilaštvu.

Evropski sud za ljudska prava je početkom 2026. u predmetu Kaya protiv Belgije utvrdio povredu pretpostavke nevinosti i zbog izjava tužioca medijima koje su mogle navesti javnost da veruje da je osoba kriva dok je postupak još bio u toku.

To pokazuje koliko je granica važna čak i kada govori predstavnik institucije koji poznaje predmet.

Na društvenim mrežama takva granica gotovo da ne postoji.

Odgovornost traži više od krivca

Postoji još jedna razlika koju javne rasprave često izgube.

Kazna i odgovornost nisu ista stvar.

Čovek može biti osuđen, a da nikada ne saznamo zašto je sistem dozvolio da se nasilje ponavlja.

Direktor može dobiti otkaz, a da procedura koja je omogućila zloupotrebu ostane netaknuta.

Policajac može završiti pred sudom, dok lanac komande ostane van istrage.

Jedan nasilnik može biti zatvoren, a deset prethodnih prijava njegove žrtve ostane bez odgovora institucija.

Osveta je zadovoljna kada neko pati.

Ozbiljno utvrđivanje odgovornosti mora da utvrdi šta se dogodilo, ko je šta uradio, šta se može dokazati, ko je propustio da reaguje i kako sprečiti da se isti mehanizam ponovi.

Zbog toga su činjenice sporije.

One ne dolaze u jednom viralnom klipu.

Ponekad čak unište priču koju smo već odlučili da prihvatimo.

Društvo koje presudu proizvodi brže od činjenica može za nekoliko sati dobiti osećaj da je haos ponovo pod kontrolom.

Sutradan ostaju mnogo teža pitanja:

Ko je zaista odgovoran?

Šta se može dokazati?

Zašto sistem nije radio onda kada je još mogao da spreči štetu?

Bes na ta pitanja nema odgovor.