Zidovi, vozovi, mostovi, prolazi, škole i stambene zgrade.

Grafiti su deo gotovo svakog grada. Mogu biti umetnost, politički komentar, trag subkulture ili jednostavno način da neko ostavi poruku u prostoru koji svi delimo.

Ali šta se događa kada na tom zidu piše „stranci napolje“? Kada se pojavi kukasti krst? Kada se čitavim gradom ponavljaju poruke protiv jedne nacionalne, verske ili seksualne manjine? Kada se na fasadama slave ljudi osuđeni za ratne zločine ili poziva na novo nasilje?

Tada više ne govorimo samo o grafitima.

Govorimo o tome ko ima pravo da se oseća bezbedno u javnom prostoru.

Grafiti mržnje imaju jednu važnu karakteristiku: poruka nije namenjena samo osobi koja ju je ispisala niti ljudima koji se sa njom slažu. Ona je istovremeno poruka onima protiv kojih je usmerena.

Govori im da ih neko posmatra.

Da nisu dobrodošli.

Da ulica kojom prolaze možda nije jednako njihova.

I upravo zbog toga grafiti mržnje ne mogu da se posmatraju samo kao pitanje slobode izražavanja, ukusa ili vandalizma.

Kada javni prostor postane zona straha

Desničarski i ekstremistički grafiti često se relativizuju kao provokacija mladih, huliganski folklor ili pokušaj da se privuče pažnja.

Takvo objašnjenje zanemaruje ono što se događa ljudima kojima je poruka namenjena.

Javni prostor nije apstraktan.

To su stanica na kojoj čekamo autobus, prolaz kojim dete ide u školu, pijaca, fasada zgrade, park, stadion, železnička stanica ili zid pored nečijeg doma.

Kada se na tim mestima mesecima nalaze poruke koje prete određenim grupama, prostor dobija drugačije značenje.

Organizacije koje se bave rasizmom i desničarskim ekstremizmom za takve prostore koriste ideju „zona straha“: mesta na kojima prisustvo ekstremističkih grupa, njihovih simbola i poruka utiče na to kako se drugi ljudi ponašaju i koliko se slobodno kreću.

Osoba koja pripada grupi kojoj je upućena pretnja možda će izbegavati određenu ulicu.

Neko neće želeti da govori svojim jezikom u autobusu.

Neko će skinuti simbol koji pokazuje njegovu versku pripadnost.

Neko drugi će procenjivati da li je bezbedno držati partnera za ruku.

U tom trenutku grafit je već uradio više od oštećenja zida.

Promenio je ponašanje ljudi.

Srbija i zidovi na kojima ostaje politika

U Srbiji su nacionalizam, ratno nasleđe, netrpeljivost prema manjinama i politički sukobi godinama vidljivi i na fasadama gradova.

Grafiti su zato zanimljiv pokazatelj onoga što se događa mnogo šire od samog zida.

Na njima se mogu videti političke frustracije, istorijski revizionizam, nacionalni mitovi, homofobija, ksenofobija, podrška ekstremističkim organizacijama, ali i direktne pretnje.

„Kad se vojska na Kosovo vrati“

Jedan od primera koji se proširio Srbijom bila je poruka „Kad se vojska na Kosovo vrati“, često ispisivana zajedno sa srpskom zastavom.

Poruke su se pojavljivale u Beogradu i drugim gradovima, a njihovo širenje povezivano je i sa navijačkim grupama.

Na prvi pogled neko može reći da je reč samo o političkom stavu prema Kosovu.

Međutim, kontekst je važan.

Srpske i jugoslovenske snage povukle su se sa Kosova 1999. godine nakon Kumanovskog sporazuma, posle rata u kojem su počinjeni teški zločini nad civilnim stanovništvom. Visoki funkcioneri tadašnjih jugoslovenskih i srpskih vlasti kasnije su pred međunarodnim sudovima osuđivani za zločine nad kosovskim Albancima.

Zato poruka o „povratku vojske“ nije politički neutralna kada se ispisuje bez ikakvog odnosa prema istoriji nasilja koju ta formulacija priziva.

Za nekoga ona može predstavljati nacionalistički slogan.

Za nekoga drugog može predstavljati pretnju.

Ratko Mladić kao lice na zidu

Verovatno jedan od najprepoznatljivijih primera u Srbiji jesu murali i grafiti posvećeni Ratku Mladiću.

Njegovo lice i ime godinama se pojavljuju na zidovima širom zemlje.

Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovečnosti i ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Uprkos tome, u delu javnog prostora prikazuje se kao heroj.

Posebno je poznat slučaj murala u Beogradu koji su aktivisti pokušavali da uklone ili prekreče, dok je samo mesto dugo bilo predmet političkih sukoba, policijskog prisustva i okupljanja desničarskih grupa.

Takvi murali imaju funkciju koja prevazilazi sećanje na jednu osobu.

Oni menjaju način na koji se govori o zločinu.

Ako se osuđeni ratni komandant dovoljno dugo predstavlja kao heroj, njegova pravosnažno utvrđena odgovornost postaje samo jedan od mogućih narativa, a njegovo slavljenje postaje deo svakodnevnog pejzaža.

Zid tada učestvuje u politici sećanja.

Od relativizacije zločina do otvorenih pretnji

Nacionalističke poruke u javnom prostoru ne završavaju se uvek slavljenjem pojedinaca.

U Beogradu, Novom Pazaru i drugim gradovima pojavljivale su se poruke usmerene protiv Bošnjaka i muslimana, uključujući otvorene pretnje nasiljem.

U takvim porukama reči poput „Turci“ ne koriste se kao opis državljana Turske, već kao pogrdni naziv za Bošnjake i muslimane u Bosni i Hercegovini i Sandžaku.

Tu više nema mnogo prostora za raspravu o političkoj poruci ili istorijskom stavu.

Reč je o zastrašivanju.

Zid postaje mesto na kojem jedna grupa drugoj poručuje šta bi moglo da joj se dogodi.

Homofobija napisana velikim slovima

Sličan obrazac postoji i u odnosu prema LGBTQ+ zajednici.

Godinama su se u Srbiji pojavljivali grafiti koji pozivaju na nasilje nad gej osobama ili direktno prete učesnicima Prajda.

Poruke poput „Krv će liti Beogradom, gej parade neće biti“ teško se mogu svesti na političko neslaganje.

Njihova funkcija je vrlo jasna.

One stvaraju strah.

Za LGBTQ+ osobu takva poruka nije deo teorijske rasprave o društvenim vrednostima. To je poruka koju vidi na putu do posla, fakulteta ili sopstvene kuće.

I zato je važno razumeti razliku između mišljenja koje nekome može biti neprijatno i poruke čija je svrha zastrašivanje ljudi zbog toga ko su.

Kukasti krst nije samo škrabotina

Novi Sad ima snažnu antifašističku tradiciju.

Ipak, poslednjih godina u gradu su se pojavljivali neonacistički, antisemitski i fašistički simboli, uključujući periode neposredno pre antifašističkih skupova i obeležavanja oslobođenja grada u Drugom svetskom ratu.

Kukasti krst na zidu nije politički simbol koji postoji izvan istorije.

On nosi istoriju režima odgovornog za masovno istrebljenje miliona ljudi.

Zato njegovo prisustvo u javnom prostoru nije isto što i bilo koji drugi politički grafit.

A pitanje nije samo ko ga je iscrtao.

Pitanje je i koliko dugo ostaje na zidu.

Ako mesecima prolazimo pored nacističkih simbola i niko ih ne uklanja, javni prostor šalje još jednu poruku:

da je njihovo prisustvo podnošljivo.

Migranti kao meta

Tokom migrantske i izbegličke krize sličan vizuelni jezik pojavio se širom regiona.

Nalepnice sa precrtanim džamijama, ženama u burkama i poruke poput „Stop migrantima“ postale su deo repertoara ekstremno desnih grupa.

Ideologije i nacionalni simboli mogu biti različiti, ali je obrazac gotovo identičan.

Najpre se određena grupa predstavlja kao strano telo.

Zatim kao problem.

Potom kao pretnja.

Kada takva slika postane dovoljno normalna, mnogo je lakše opravdati diskriminaciju prema ljudima koji pripadaju toj grupi.

Wagner na beogradskim zidovima

Ekstremistički vizuelni jezik u Srbiji nije ograničen samo na domaće istorijske i političke sukobe.

U Beogradu se pojavljivao i simbol ruske grupe Wagner, između ostalog uz oznake organizacije Narodne patrole.

Istovremeno su tokom rata u Ukrajini postojali propagandni sadržaji na srpskom jeziku kojima su se ljudi podsticali da se priključe ruskim snagama.

Takav primer pokazuje da zid može biti i deo mnogo šire propagandne infrastrukture.

Poruka koja izgleda kao nekoliko poteza sprejom može biti fizički nastavak političkih kampanja koje već postoje na internetu, društvenim mrežama i u ekstremističkim zajednicama.

Kada se zid koristi za politički obračun

Grafiti nisu korišćeni samo protiv manjina.

U Srbiji postoje i primeri organizovanih kampanja ispisivanja poruka protiv opozicionih političara i aktivista.

Hiljade natpisa sa imenima i uvredama političkih protivnika pojavljivale su se na fasadama, dok su pojedini opozicioni političari i lokalni aktivisti označavani kao „lopovi“, „psihopate“ ili izdajnici.

U Novom Sadu pojavljivale su se i poruke mržnje i pretnje usmerene prema aktivistima.

Takve kampanje pokazuju da grafit može imati još jednu funkciju.

On može biti metoda političkog targetiranja.

Ako se nečije ime, lice ili uvreda ponovi stotinama puta po gradu, efekat nije samo vandalizam.

To postaje kampanja.

Treba li grafite mržnje uklanjati?

Postoji rasprava o tome da li grafite mržnje treba odmah uklanjati.

Jedan argument kaže da oni predstavljaju neku vrstu političkog barometra društva i da njihovim uklanjanjem postaje manje vidljivo koliko su određeni ekstremni stavovi zapravo prisutni.

Takav argument nije potpuno bez smisla.

Grafiti zaista mogu mnogo da nam kažu o društvu.

Zato ih treba dokumentovati.

Ali dokumentovanje ne zahteva da pretnja ostane na zidu.

Fotografija, lokacija, datum i evidencija mogu ostati deo dokumentacije.

Osoba kojoj je na fasadi kuće napisana pretnja ne mora svakog jutra da je gleda kako bi društvo imalo dokaz da problem postoji.

Prvo: dokumentuj i prijavi

Jedan od najjednostavnijih koraka jeste dokumentovanje grafita mržnje.

Fotografisati poruku.

Fotografisati širi prostor u kojem se nalazi.

Zabeležiti datum i preciznu lokaciju.

Ako poruka sadrži pretnju, poziv na nasilje ili druge elemente koji mogu predstavljati krivično delo, treba je prijaviti nadležnim institucijama.

Čak i kada je mala verovatnoća da će autor biti identifikovan, prijavljivanje omogućava da postoji evidencija o tome gde i koliko često se takve poruke pojavljuju.

Upravo broj prijava može pokazati da nije reč o izolovanoj škrabotini, već o obrascu.

U Srbiji su organizacije civilnog društva već koristile takav pristup.

Tokom jedne kampanje mapiranja murala i grafita podneto je više stotina zahteva za uklanjanje murala posvećenih ratnim zločincima i drugih poruka mržnje.

Drugo: ukloni poruku

Nakon dokumentovanja i prijavljivanja, sledeće pitanje je jednostavno:

Zašto bi poruka mržnje ostala na zidu?

Što je duže vidljiva, duže obavlja svoju funkciju.

Ako ponižava određenu zajednicu, ona je ponižava svakog dana.

Ako preti, pretnja se ponavlja svakome ko prođe pored nje.

Naravno, uklanjanje grafita mora da uzme u obzir vlasništvo nad objektom i lokalna pravila.

Ali lokalne samouprave, javne službe i vlasnici objekata mogu mnogo brže reagovati nego što to često rade.

Uklanjanje ne rešava ideologiju koja je proizvela grafit.

Ali uklanja njeno pravo da neograničeno zauzima zajednički prostor.

Zid može dobiti drugo značenje

Jedan odgovor nije samo krečenje.

Zid koji je korišćen za govor mržnje može postati prostor za nešto drugo.

U Beogradu su postojale akcije u kojima su površine ranije prekrivene nacionalističkim porukama pretvarane u murale posvećene nauci, kulturi ili drugim sadržajima.

Slično se može raditi u školama.

Na Banovom brdu, u jednoj osnovnoj školi, nacionalističke poruke i pozivi na nasilje uklonjeni su sa zidova, nakon čega je planirano da učenici učestvuju u njihovom novom oslikavanju.

To je važna razlika.

Zid nije samo očišćen.

Vraćen je zajednici.

Grad ne može sve prepustiti aktivistima

Dugoročno, uklanjanje grafita mržnje ne može biti posao nekoliko aktivista sa kantom boje.

Lokalne vlasti imaju odgovornost za javni prostor.

Gradovi mogu uspostaviti jednostavne sisteme za prijavu, obavezati javne službe da brzo reaguju i obučiti zaposlene koji svakodnevno rade u javnom prostoru da prepoznaju i evidentiraju govor mržnje.

To mogu biti komunalni radnici, vozači javnog prevoza, obezbeđenje, zaposleni u školama ili ljudi zaduženi za održavanje objekata.

Saradnja sa organizacijama civilnog društva tu može imati veoma konkretnu funkciju.

Jedan od zanimljivih primera dolazi iz Beča, gde je organizacija ZARA sarađivala sa građevinskom kompanijom na projektu „Graffiti Ambulance“.

Ideja je bila jednostavna.

Kada se na objektu pojavi rasistički grafit, vlasnik može da prijavi problem, a kompanija ga uklanja.

Organizacija dobija partnera koji može brzo da reaguje.

Kompanija koristi svoje svakodnevne profesionalne kapacitete za nešto što ima javnu vrednost.

Čiji je grad?

Najvažnije pitanje na kraju nije ko je napisao jednu poruku na jednom zidu.

Pitanje je kakav prostor nastaje kada se hiljade takvih poruka ignorišu.

Javni prostor je jedna od retkih stvari koju zaista delimo.

Ne pripada samo većini.

Ne pripada najglasnijoj političkoj grupi.

Ne pripada huliganima.

Ne pripada onome ko je prvi kupio sprej.

Pripada i osobi koja se moli drugačije, govori drugim jezikom, voli osobu istog pola, dolazi iz druge zemlje ili ima drugačije političko mišljenje.

Zbog toga borba protiv grafita mržnje nije borba za čistije fasade.

To je borba za pravo ljudi da koriste sopstveni grad bez straha.

Zid se može prekrečiti za nekoliko minuta.

Mnogo je teže ukloniti poruku koju je društvo godinama ostavljalo bez odgovora.