Hodnicima bolnica, neprimetno, ali stalno prisutna, odjekuje rečenica koja nigde nije zapisana, a svima u sistemu je poznata. Preživljava svaku reformu, svaku promenu ministra i svaku novu generaciju lekara:

„Ćuti. Oduvek je tako bilo.“

Rečenica teška kao sam život, jer prati život gotovo svakog mladog lekara koji pokušava da pronađe svoje mesto u sistemu. Njome se pravda gotovo sve: višegodišnje volontiranje, čekanje na posao kojeg možda neće biti jer nikakve garancije ne postoje, kao i činjenica da se mladi lekari, nakon šest godina studija, ponovo nalaze u položaju studenta. Bez sigurnosti, bez redovnih prihoda i sa budućnošću koja zavisi od nečije odluke, poznanstva ili pukog čekanja.

Već tokom studija budući lekari postaju svesni kako izgleda potraga za poslom u zdravstvenom sistemu koji je uspeo da besplatan rad predstavi gotovo kao nagradu. Ako imaš vezu, posao deluje mnogo bliže i izvesnije. Ako je nemaš, volontiranje vrlo lako postaje ono što te čeka odmah nakon fakulteta.

Mladi lekari tako ulaze u sistem u kojem se od njih očekuje da sa zadovoljstvom rade besplatno „radi iskustva“. Da volontiraju kako bi možda jednog dana dobili specijalizaciju. Da prihvate uslove koje bi u gotovo svakoj drugoj profesiji bilo teško predstaviti kao normalne.

Zamislite inženjera koji završi fakultet i kome neko kaže: „Radi godinu dana. Dve. Tri. Možda i devet. Bez plate. A onda ćemo videti da li uopšte postoji pozicija za tebe.“

U nekoj drugoj profesiji takav odnos prema mladom radniku verovatno bi izazvao ozbiljno pitanje o tome kako sistem funkcioniše. U medicini je toliko dugo prisutan da se prema njemu često odnosi kao prema tradiciji.

A tradicija ume da bude samo nepravda koja traje dovoljno dugo da ljudi prestanu da je preispituju. U ovom slučaju ona čak nije ni naročito lepo upakovana. Mladom čoveku se nudi nada da će se godine besplatnog ili slabo plaćenog rada jednog dana isplatiti, dok nikakva stvarna sigurnost da će se to dogoditi ne postoji.

Generacije lekara tako su naučene da prihvataju ono što nikada nije trebalo da postane normalan početak profesionalnog života.

U takvom okruženju mnogi mladi lekari pribegavaju opciji koja im se predstavlja kao bolja prilika: volonterskoj specijalizaciji.

Sama konstrukcija zvuči kao loša šala sistema koji je navikao na jeftinu radnu snagu. Plaćaš da bi radio. Radiš bez plate. Nemaš sigurnost da će te po završetku specijalizacije čekati radno mesto. A sve vreme bi trebalo da budeš zahvalan što ti je uopšte omogućeno da stekneš iskustvo.

Volonteri se pod izgovorom sticanja iskustva koriste do granice izdržljivosti. Sistem mnogo lakše troši nečiju želju, san i motivaciju nego što obezbeđuje adekvatnu kompenzaciju za rad.

Želja da postaneš lekar koji će raditi posao za koji se godinama školovao pretvara se u resurs koji se gotovo besplatno koristi.

Sve navedeno dovodi do vrlo konkretne svakodnevice. Početnik prvu polovinu dana provodi na klinici, gde obavlja specijalistički štaž, a drugu polovinu na poslu koji mu omogućava da plati upravo tu specijalizaciju i osnovne troškove života.

Privatne ordinacije. Zamene. Dežurstva. Dodatni poslovi. Nekada čak i poslovi koji nemaju nikakve veze sa medicinom.

Neko ko je godinama učio da preuzima odgovornost za tuđe zdravlje i živote posle radnog dana u bolnici odlazi na drugi posao kako bi mogao da finansira mogućnost da jednog dana radi ono za šta se školovao.

Takav ritam može trajati godinama. Sve dok se specijalizacija ne privede kraju ili dok prekomerni rad, stres, neizvesnost i konstantni pritisak ne počnu da uzimaju svoj danak.

Čovek koji bi trebalo da brine o zdravlju drugih vrlo brzo dolazi u situaciju da nema ni vreme ni prostor da brine o sopstvenom.

Ako nemaš porodicu koja finansijski može da te podrži, poznanstvo u sistemu ili neku drugu vrstu zaleđine, posle gotovo decenije obrazovanja već na samom početku karijere dolaziš u neravnopravan položaj.

Medicina tada postaje profesija koju finansiraš sopstvenim iscrpljivanjem.

Društvo to često naziva „ulaganjem u karijeru“. Ali ulaganje u karijeru pretpostavlja makar neku realnu perspektivu da će se ono što ulažeš jednog dana pretvoriti u stabilan profesionalni život. Ovde ni radno mesto nije sigurno.

Nema garancije da će godine volontiranja dovesti do zaposlenja. Nema garancije da će specijalizacija otvoriti poziciju. Nema garancije da će čovek koji je dao godine sistemu dobiti priliku da u tom istom sistemu normalno živi od svog rada.

Zato deo mladih lekara odlazi.

Odlaze jer ne žele da provedu tridesete čekajući da im neko odobri pravo na osnovnu profesionalnu sigurnost. Ne žele da godinama dokazuju da zaslužuju platu, ugovor, slobodan dan i mogućnost da planiraju život dalje od narednog meseca.

Najtužnije je što mnogi više ni ne sanjaju o posebno dobrim uslovima.

Sanjaju o ugovoru.

O jednoj redovnoj plati.

O jednom poslu od kojeg mogu da žive.

O slobodnom vikendu.

O tome da ne moraju svakog meseca da računaju koliko još mogu da izdrže.

O malo dostojanstva.

Poseban problem predstavlja moralna i emotivna eksploatacija koja omogućava da ovakav sistem nastavi da funkcioniše. Bolnice i zdravstvene ustanove mogu da se oslanjaju na ljude koji ćute jer se plaše da će ih neko drugi zameniti čim kažu da više nemaju snage.

Postoji strah da će, ako odustanu, propasti sve godine koje su već uložili.

Strah da će izgubiti specijalizaciju.

Strah da će biti označeni kao problematični.

Strah da će neko zapamtiti da su tražili ono što im pripada.

Strah da će se negde pojaviti neko spremniji da radi više, ćuti duže i traži manje.

Sve to postaje gorivo sistema koji ne mora mnogo da se menja dok god postoje ljudi dovoljno motivisani da prihvate njegove uslove.

Lekar koji traži normalne uslove rada lako može da bude proglašen „nezahvalnim“ ili „nedovoljno posvećenim profesiji“. Kao da spremnost da se trpi određuje koliko je neko dobar lekar. Kao da ljubav prema medicini mora da se dokazuje odricanjem od sopstvenog života.

A kada neko ipak ukaže na nepravdu, veoma često dobije odgovor:

„I mi smo tako.“

Ta rečenica možda najbolje objašnjava kako se sistem reprodukuje.

Ljudi koji su sami prošli kroz ponižavajuće uslove rada ponekad ih počinju doživljavati kao prirodan put kroz koji moraju proći i oni koji dolaze posle njih.

Pretrpljena nepravda tako postaje opravdanje za novu nepravdu.

Ako sam ja radio bez plate, možeš i ti.

Ako sam ja čekao godinama, čekaj i ti.

Ako sam ja ćutao, ćuti i ti.

Kao da činjenica da je nešto postojalo godinama automatski znači da treba da postoji i dalje.

Kao da vreme može loš sistem pretvoriti u dobar.

Kao da je patnja prethodnih generacija dokaz da sledeća generacija nema pravo da traži drugačije uslove.

Tako se održava model rada zasnovan na osećaju krivice, strahu i nadi da će se sve jednog dana isplatiti.

Čoveka ne treba vezati lancima ako ga dovoljno dugo ubeđuješ da će izgubiti sve što je već uložio ukoliko ode.

Kod mladih lekara taj ulog je ogroman.

Šest godina studija. Praksa. Državni ispit. Specijalizacija. Godine rada. Godine čekanja. Odricanja porodice koja je često finansirala čitav taj put. Život organizovan oko ideje da će jednog dana konačno početi „prava karijera“.

Što je više vremena uloženo, odlazak postaje teži.

I upravo na toj tački sistem dobija ogromnu moć nad mladim čovekom.

Može da mu kaže da sačeka još malo.

Da volontira još jednu godinu.

Da prihvati još jedno dežurstvo.

Da ne postavlja previše pitanja.

Da bude zahvalan.

Da ne pravi problem.

Da će njegovo vreme tek doći.

A godine prolaze.

Problem nije samo u novcu. Finansijska nesigurnost je ogromna, ali posledice idu mnogo dalje od plate.

Čovek bez stabilnog posla teško planira porodicu, stanovanje, kredit, preseljenje ili bilo šta što zahteva minimum predvidljivosti. Privatni život odlaže se zajedno sa profesionalnom sigurnošću.

Dok društvo od mladih ljudi očekuje da grade život, zdravstveni sistem od dela njih očekuje da godinama ostanu u svojevrsnoj čekaonici.

I onda se čudimo što odlaze.

Odlazak lekara često se predstavlja kroz hladnu statistiku. Koliko ih je napustilo zemlju. Koliko potvrda je izdato. Koliko ih nedostaje određenoj ustanovi.

Mnogo ređe se govori o trenutku u kojem neko odluči da je dosta.

O trenutku kada shvati da može otići negde gde će njegov rad biti plaćen od prvog dana.

Gde ugovor neće predstavljati privilegiju.

Gde specijalizacija neće zavisiti od godina čekanja i neizvesnosti.

Gde zahtev za normalnim uslovima rada neće automatski biti protumačen kao nedostatak zahvalnosti.

Odlazak tada prestaje da bude pitanje nedostatka patriotizma ili ljubavi prema profesiji. Postaje racionalna odluka čoveka koji više ne želi da troši život čekajući da mu sistem prizna vrednost koju od njega svakodnevno zahteva.

Najveći paradoks je u tome što od lekara očekujemo gotovo nemoguću količinu odgovornosti.

Od njih tražimo da budu smireni kada smo mi uplašeni. Da budu koncentrisani kada smo mi u bolu. Da donose odluke kada od tih odluka zavisi nečije zdravlje ili život. Da ne greše. Da budu dostupni. Da budu empatični. Da budu profesionalni.

A istovremeno smo kao društvo pristali na sistem koji deo njih na početku karijere drži bez osnovne sigurnosti.

Lekari treba da čuvaju zdravlje drugih dok pokušavaju da sačuvaju sopstveni život od potpune neizvesnosti.

Od njih se očekuje da budu odgovorni za tuđe živote, dok institucije često izbegavaju odgovornost za uslove u kojima oni rade.

I upravo tu rečenica sa početka ponovo dobija svoje puno značenje:

„Ćuti. Oduvek je tako bilo.“

Možda je ona najefikasniji mehanizam očuvanja čitavog modela.

Ne zahteva zakon.

Ne zahteva uredbu.

Ne zahteva odluku ministra.

Dovoljno je da svaka generacija prenese sledećoj ideju da nema pravo da očekuje bolje samo zato što prethodna nije imala bolje.

Dok god se takav odnos prema radu predstavlja kao neophodan deo sazrevanja mladog lekara, sistem nema ozbiljan razlog da ga menja.

Mladi lekari u njega ulaze sa znanjem da će jednog dana biti odgovorni za tuđe živote, ali bez sigurnosti da će od sopstvenog rada moći normalno da žive.

A kada konačno kažu da više ne mogu, sistem i dalje ima spreman isti odgovor.

„I mi smo tako.“