Među Bošnjacima u Sandžaku, ali i među širom javnošću u Srbiji, u posljednje vrijeme se širi narativ da će bošnjački glasovi, odnosno bošnjačke stranke, presuditi o tome ko će formirati vladu nakon sljedećih parlamentarnih izbora u Srbiji. Dobrim dijelom, narativ formiraju Sandžačka demokratska partija (SDP) i Stranka demokratske akcije Sandžaka (SDA Sandžaka), a jednim dijelom i javnost u drugim dijelovima Srbije. Ovaj narativ biva prihvaćen u javnosti bez kritičkog osvrta i bez adekvatne analize.
Narativ se zasniva na nekoliko pogrešno formulisanih, ali prije će biti zloupotrijebljenih činjenica o političkom životu u Srbiji. Prije svega, fokus je na polarizaciji društva u Srbiji, odnosno činjenici da će sljedeći izbori biti biranje između SNS-a i partnera ove stranke i Studentske liste, odnosno pokreta koji je nastao iz protesta organizovanih od strane studenata u Srbiji, te da će bošnjački glasovi, odnosno bošnjačke stranke, odnijeti prevagu.
Dalje, narativ se formira i na tome da Bošnjaci u Srbiji nisu još uvijek politički opredijeljeni te da će oni presuditi da li vladu formira SNS ili Studentska lista.
Moram napomenuti da se ovaj narativ oslanja i na iskustva iz novije političke prošlosti, kada su, prema pretpostavkama, bošnjački glasovi i/ili bošnjačke stranke odlučivali o rezultatima izbora. Tu se prije svega misli na predsjedničke izbore u Srbiji 2008. godine, kada je Boris Tadić osvojio drugi mandat predsjednika države. U ovoj situaciji prenaglašava se uticaj bošnjačkih glasova, odnosno glasova iz Sandžaka, pa čak neki i zaključuju da su oni bili presudni i da je podrška Bošnjaka bila odlučujuća.
Na kraju, narativ o Bošnjacima koji odlučuju o izborima u Srbiji zasniva se na konceptu starijem više od 25 godina, koji govori o tome da manjinske političke stranke nose zasebnu ideologiju, drugačiju od većinskih stranaka. Sva ova, u svojoj suštini, politička mišljenja uzimaju se za postulate i aksiome kako bi se kreirao pomenuti narativ.
Cilj ovog teksta jeste da objasni da se pomenuta politička mišljenja zasnivaju na nerazumijevanju statistike i matematike ili pogrešnom razumijevanju političkih rezultata i političkog procesa, te da je sam narativ zasnovan na pogrešnim zaključcima i kreira zabludu među Bošnjacima, ali i među širom javnošću u Srbiji.
Na samom početku mora se razjasniti sama statistika vezana za broj Bošnjaka u Srbiji, broj Bošnjaka koji je upisan u poseban birački spisak bošnjačke nacionalne manjine te utvrditi makar okvirna brojka Bošnjaka koji glasaju na parlamentarnim izborima. Prema posljednjem popisu, u Srbiji živi 153 801 lice bošnjačke nacionalnosti , a u poseban birački spisak bošnjačke nacionalne manjine, prema podacima sa početka ove godine, upisano je 114 500 lica . Postoji odstupanje od ovog broja, jer poseban birački spisak nije obavezan, te je vjerovatno broj Bošnjaka sa pravom glasa u Republici Srbiji veći.
Broj Bošnjaka koji glasaju na parlamentarnim izborima, odnosno neki prosječan broj koji izlazi na parlamentarne izbore je dosta teže utvrditi jer su dosta puta Bošnjaci bili pozivani da glasaju za druge liste na parlamentarnim izborima, odnosno bošnjačke liste su ulazile u koaliciju sa drugim strankama u Srbiji. Makar okvirni broj Bošnjaka koji može izaći na sledeće parlamentarne izbore može se dobiti kada se utvrdi koliko su glasova dobile bošnjačke stranke na poslednjim lokalnim izborima u sandžačkim opštinama. Što se tiče Novog Pazara, ta brojka kreće se oko 39 hiljada , Tutina nešto više od 14 hiljada , Sjenice blizu 11 hiljada , Prijepolja skoro 9 hiljada , Priboja skoro 3 hiljade i Nove Varoši više od 500 glasova . Ovdje dolazimo do brojke od oko 76 500 Bošnjaka koji su glasali na lokalnim izborima u svim sandžačkim opštinama u Srbiji. Ova brojka čini skoro 67% Bošnjaka koji su upisani u poseban birački spisak. Ova brojka je svakako visoka, jer je bilo i lica koja nisu bošnjačke nacionalnosti koja su glasala za bošnjačke liste, prevashodno za SDP. Dalje, ovo su podaci sa lokalnih izbora, za koje tradicionalno vlada veće interesovanje, jer se odlučuje o lokalnim vlastima koje su svakako bliže Bošnjacima u Sandžaku, tako da ćemo tu brojku uzeti kao gornju granicu za parlamentarne izbore. Donja granica bi bila 50% od onih upisanih u birački spisak, jer tradicionalno u Sandžaku izlaznost na parlamentarne izbore se upravo kreće oko tih 50%. Ta brojka iznosi više od 57 hiljada lica. Sklanjanjem ekstremnih vrijednosti koje se kreću oko donje i gornje granice, dobićemo okvir od 63 do 70,5 hiljada Bošnjaka koji glasaju na parlamentarnim izborima u Srbiji, odnosno onih koji će vjerovatno i glasati na sledećim parlamentarnim izborima u Srbiji. Ako bismo uzeli matematičku sredinu, to bi bio broj koji je blizu 67 hiljada (66,75) i radi potrebe ove analize nazvaćemo ga projektovani broj lica bošnjačke nacionalnosti koji će učestvovati na narednim parlamentarnim izborima.
Bitna napomena je da je ovaj broj jako liberalna procjena, a nikako konzervativna, odnosno ovo je projekcija u najboljem mogućem slučaju, jer su i za donju i za gornju granicu, koje su prethodno pomenute, uzete relativno visoke vrijednosti. Dakle, projektovani broj od 67 hiljada važi za visoku izlaznost Bošnjaka na izbore, i najbolji je slučaj za bošnjačke političke stranke. Vrlo je niska vjerovatnoća da će broj Bošnjaka koji će učestvovati na izborima za Narodnu skupštinu biti veći. U odbranu ove projekcije stoji i činjenica da se, nažalost, veliki broj Bošnjaka nalazi na privremenom radu u inostranstvu, kao i činjenica da zainteresovanost Bošnjaka za izbore, bilo koje vrste, opada iz godine u godinu, odnosno da je politička apatija preovladala među ovim glasačima.
Sljedeće u ovoj analizi jeste odrediti koliko bi mandata dobila ujedinjena bošnjačka lista na sljedećim parlamentarnim izborima, imajući u vidu ranije održane parlamentarne izbore, i to pod uslovima da osvoji sve glasove iz projektovanog broja, ali i da izlaznost bude relativno niža od očekivane, dakle, opet najbolji mogući scenario za bošnjačke partije.
Izlaznost na izborima održanim 2023. godine bila je skoro 59%, a dvije bošnjačke liste, SDA Sandžaka i SPP osvojile su po dva mandata. SDA je uzela skoro 22 hiljade glasova, a SPP (u koaliciji sa Demokratskim savezom Hrvata u Vojvodini) oko 29 hiljada. Da su izašle zajedno, imajući u vidu prag za manjine, kao i izmjene zakona koje uvećavaju manjinski prag za 5% , ta lista bi imala šanse da osvoji čak nekih pet mandata. Ovdje se mora napomenuti i udio glasova Hrvata iz Vojvodine, te bi na prethodnim izborima SDA i SPP uzele zajedno nekih 45 hiljada glasova, što bi im realno donijelo niži broj mandata – četiri. Dakle, situacija ne bi bila uopšte promijenjena. Da je ujedinjena bošnjačka lista (SDP-SDA-SPP) izašla na prethodne izbore i da je uzela sve glasove iz projektovanog broja od 67 hiljada, imala bi čak 7 poslanika.
Posljednjih pet izbornih ciklusa opšta izlaznost u Srbiji kretala se između 49% i 59%, međutim, studentski pokret i učešće Studentske liste na narednim izborima povećavaju i izlaznost. Veliki broj ranije apolitičnih ili apatičnih građana Srbije uključio se u politički život, i većina prognoza očekuje izlaznost veću za čak 10 procentnih poena , a neki čak očekuju i da pređe 70% . Za potrebe ove analize, projektovaćemo izlaznost između 59% i 69%, a za srednju projektovanu vrijednost uzet ćemo 64%, što ćemo nazvati projektovana izlaznost na narednim parlamentarnim izborima u Srbiji. Opet, važna napomena je ta da je ova izlaznost relativno niska, jer su za donju i gornju granicu uzete relativno niske vrijednosti.
Sa projektovanom izlaznošću od 64% i u najboljem mogućem scenariju da ujedinjena bošnjačka lista uzme svih 67 hiljada projektovanih glasova, ova lista bi imala 5 poslanika. Da bi pri ovoj izlaznosti ujedinjena bošnjačka lista dobila i šestog poslanika, trebalo bi joj najmanje 72 do 75 hiljada glasova, što je teško vjerovatna situacija. Da zaključimo ovaj dio analize, u najboljem mogućem scenariju, ujedinjena bošnjačka lista može računati na pet poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Ovaj broj uzećemo kao gornju granicu u broju bošnjačkih mandata i ovime već počinjemo sa obaranjem argumenta iz naslova, odnosno da će bošnjačke stranke odlučiti ko će formirati narednu Vladu Srbije. Politička scena u Srbiji jeste polarizovana, odnosno postoje dvije velike političke grupacije, ali te dvije grupacije nisu jedine dvije grupacije, odnosno nije pozicija ekstremne polarizacije, gdje se dvije političke opcije kreću oko 50% podrške, već se njihova podrška zadržava na oko 40% glasova. Postoji još nekoliko političkih grupacija koje po anketama nose po nekoliko procenata podrške i nalaze se iznad cenzusa od 3%. Ujedinjena bošnjačka lista, imajući u vidu ranije iskustvo političkih partija iz Sandžaka, bi najvjerovatnije podržala formiranje Vlade pod vođstvom SNS-a, jer historija političkog predstavljanja govori da uvijek makar dvije od tri političke stranke Bošnjaka učestvuju u Vladi Srbije, priključujući se većinskoj podršci, a nikako protiveći se političkoj većini srpskog naroda u Srbiji. U situaciji da Vladu formira Studentska lista sa nekim drugim strankama, vjerovatno bi ta ujedinjena bošnjačka lista podržala i tu skupštinsku većinu. Dakle, samo bi se pridružili političkoj većini.
Kao što je napomenuto na početku teksta, veliki dio ovog narativa se zasniva na pogrešnim zaključcima koji su donošeni u prvoj deceniji 2000-ih godina. Najviše je tome doprinio izvještaj Helsinškog komiteta za ljudska prava o stanju ljudskih prava i demokratije iz 2009. godine, koji je prilično agitaciono iznio tvrdnju da su glasovi Bošnjaka iz Sandžaka doprinijeli pobjedi Tadića u drugom krugu predsjedničkih izbora 2008. godine. Tadić je u drugom krugu odnio pobjedu od nekih 107 hiljada glasova više od Nikolića, pri čemu je u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici imao razliku od oko 57 hiljada glasova, te je utvrđeno da, da nije bilo te podrške, Tadić nikada ne bi pobijedio Nikolića u drugom krugu.
Zaboravlja se da je izlaznost na nivou cijele Srbije skočila sa 61 na 68 odsto, te se miješaju nominalne i realne vrijednosti. Tadić jeste u broju procenata odnio najveću prevagu u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici u odnosu između prvog i drugog kruga. Jedno su nominalne vrijednosti u procentima, gdje je Tadić između prvog i drugog kruga ostvarivao razliku od 40% prema 81% u Novom Pazaru, ali realne brojke govore drugačije. Novi Pazar, Tutin i Sjenica jesu imali najveći procentualni (nominalni rast), ali nisu imali najveći brojčani (realni rast). Teritorija Grada Beograda i AP Vojvodine je zapravo ostvarila najveći realni rast u podršci, gdje je na teritoriji Beograda Tadić napravio razliku od skoro 81 hiljade glasova, a na teritoriji AP Vojvodine oko 155 hiljada glasova. Dakle, zajedno AP Vojvodina i Grad Beograd donose neto razliku u korist Tadića od 236 hiljada glasova, i to je taj realni rast.
Nominalni rast u procentima podrške u Beogradu i Vojvodini je daleko manji, ali autori izvještaja Helsinškog komiteta za ljudska prava nisu znali ili nisu umjeli da razlikuju nominalni i realni rast te tako pogrešno kreiraju svojevrsni conditio sine qua non, odnosno, prevedeno sa latinskog, „uslov bez kojega ne“, odnosno neophodan i nužan uslov za pobjedu Tadića u drugom krugu. Conditio sine qua non odnosno neophodan uslov postaje razlika od 57 hiljada glasova iz Sandžaka, a zaboravlja se 236 hiljada glasova razlike iz Beograda i Vojvodine. U opštoj razlici od 107 hiljada glasova, zapravo su 236 hiljada beogradskih i vojvođanskih glasova taj uslov, a ne 57 hiljada glasova iz Sandžaka. Ako bismo posmatrali rezultate glasanja van Beograda i Vojvodine, Nikolić pobjeđuje.
Da prevedemo, da nije bilo razlike glasova iz Beograda i Vojvodine, Nikolić bi pobijedio, čak i sa podrškom Tadiću iz Sandžaka. Da ponovimo, da je bilo podrške Tadiću iz Sandžaka, a da je izostala podrška iz Beograda ili Vojvodine, opet bi Nikolić pobijedio, jer su glasači iz tih područja ostvarili najveći realni rast u podršci Tadiću, iako nisu imali najveći nominalni rast. Argument o bošnjačkim glasovima koji donose pobjedu Tadiću vidljivije je opovrgnut na predsjedničkim izborima 2012. godine, kada je niska izlaznost u Beogradu i Vojvodini donijela pobjedu Nikoliću u drugom krugu. Upravo regioni Beograda i Vojvodine, gdje je Tadić imao najveću podršku, zabilježili su pad izlaznosti i time doprinijeli da pobijedi Nikolić. Ovdje je naročito bitan Grad Beograd, u kojem je Nikolić odnio tijesnu pobjedu nad Tadićem od skoro 16 hiljada glasova. Ovaj podatak je izrazito bitan jer je Srbija duboko centralizovana država sa glavnim gradom u kojem živi ili radi skoro trećina stanovništva, te se upravo na ovoj teritoriji odlučuje o pobjedniku izbora. Gdje postoji disproporcionalno velik grad u odnosu na državu, centripetalna sila (ona koja vuče ka centru) preslikava se i u politički život, te glasovi iz regiona sa najvećom moći i populacijom odnose pobjedu i na izborima.
Sve je ovo zanemareno, i tada su analitičari tražili dežurnog krivca i opet nerazumijevanjem nominalnih i realnih vrijednosti našli ga u nevažećim listićima, kojih je činjenično bilo skoro 100 hiljada. U drugom krugu, Nikolić je pobijedio sa razlikom od nekih 70 hiljada i naravno, nevažeći listovi su „optuženi“ da su donijeli pobjedu Nikoliću. U tim analizama bila je zaboravljena niska izlaznost u drugom krugu izbora. Opravdanja su bila da je izlaznost bila niska u svim regionima (nominalna vrijednost), a zaboravljena je statistika podrške Tadiću u Beogradu i Vojvodini (realne vrijednosti), te je analiza opet završila na spekulacijama.
Dakle, razumijevanje statistike, odnosno matematike, ključno je i u političkim analizama. Bez toga se ulazi u političku agitaciju i spekulisanje koje se opet završi na spekulantskim političkim narativima. Jedinu činjenicu koju možemo da utvrdimo kao tačnu jeste da analitičari u Srbiji ne poznaju statistiku i matematiku dovoljno, a nikako da su Bošnjaci ili bošnjačke stranke ti koji odlučuju o izborima. Bošnjaci, kao i druge manjine, uvijek su podržavali vlast i nisu imali ključnu ulogu u formiranju vlasti ili dobijanju izbora, jer je sam narativ zapravo politički mit koji je kreiran na nepoznavanju statistike i nerazumijevanju termina realni i nominalni rast. Sa ovim pobijamo glavni argument da su Bošnjaci u prošlosti doprinosili pobjedama na izborima na nacionalnom nivou i vraćamo se analizi narednih parlamentarnih izbora i mogućem objedinjavanju bošnjačkih političkih stranaka.
Dakle, vraćamo se našem projektovanom broju od 67.000 glasova i projektovanoj izlaznosti od 64%. Nakon što smo obradili najbolji mogući scenario, sada prelazimo na druge moguće scenarije. Prvi scenario u analizi jeste da se objedinjena bošnjačka lista takmiči sa drugim političkim grupacijama. Tu se, prije svega, misli na SNS, Studentsku listu, ali i na proevropsku opoziciju, koja je tradicionalno odnosila dio glasova Bošnjaka iz Sandžaka. U Sandžaku je promijenjen i odnos prema SNS-u kao stranci za koju su tradicionalno ekskluzivno glasali Srbi. Zbog toga možemo očekivati da jedan manji broj Bošnjaka svoj glas povjeri SNS-u. Taj broj neće biti veliki, ali će svakako postojati, te ćemo kao gornju granicu uzeti 8%, a donju 2%. Srednja projektovana vrijednost iznosila bi 4% od ukupnih 67.000 glasova, što je 2.680 glasova. Podrška proevropskoj opoziciji kretala bi se između 4% i 8%, dok bi srednja projektovana vrijednost bila oko 6%, odnosno 4.020 glasova. Na kraju, podrška Studentskoj listi od strane bošnjačkih birača bila bi najveća i kretala bi se između 5% i 15%, dok bi srednja vrijednost iznosila oko 10%, odnosno 6.700 glasova. Ako bismo sve ove glasove oduzeli od ukupnog projektovanog broja od 67.000 glasova, dobili bismo 53.600 glasova koji bi otišli objedinjenoj bošnjačkoj listi. Ovaj broj glasova donio bi listi približno 4–5 mandata.Naravno, ovo je i dalje relativno povoljan scenario, jer u ovoj projekciji ne računamo na dodatno osipanje glasova usljed drugih političkih lista, nevažećih listića, apstinencije ili drugih faktora.
Imajući u vidu da su sve tri bošnjačke stranke žestoko suprotstavljene i da bi zajednički izlazak vjerovatno naljutio glasače sve tri partije, a naročito glasače SPP-a, koji imaju izrazito negativne stavove o SDP-u i SDA, za donju vrijednost opadanja podrške uzećemo 5%, a za gornju 15%. Za srednju vrijednost dobijamo 10%, što je 6.700 glasova od ukupnog projektovanog broja. U konačnoj računici dobijamo nekih 46.900 glasova podrške ujedinjenoj bošnjačkoj listi, što bi značilo 3–4 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije. U ovom scenariju sve tri bošnjačke stranke gube dio glasova i on je dosta nepovoljan za sve tri stranke, jer bi izgubile dobar dio podrške. Treba imati u vidu i da će ove godine biti izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće, te sve tri stranke moraju ubijediti glasače da na izborima za BNV glasaju posebno za sve tri stranke, a da na parlamentarnim izborima glasaju za objedinjenu listu. Izbori za BNV dodatno otežavaju ujedinjenje bošnjačkih stranaka na jedinstvenoj listi, kao i nastojanje tih stranaka da zadrže posebne identitete i međusobno suprotstavljene politike.
Ipak, u dobrom scenariju, gdje objedinjena lista dobija 4 mandata u Skupštini Srbije, ta 4 mandata čine 1,6% ukupnog broja mandata i nisu mandati koji će odlučivati o tome ko će formirati narednu Vladu. Naime, nemamo situaciju ekstremne polarizacije u kojoj bi 1–5 mandata odlučivalo o formiranju vlasti, već imamo polarizaciju sa dva pola podrške od oko 40%, koji će vjerovatno dobiti između 100 i 110 mandata u Skupštini. Prevagu do 126 mandata, koliko je potrebno za većinu, najvjerovatnije će nositi veće grupacije koje će preći cenzus od 3%. Ovdje se prije svega misli na liste SPS-a, proevropske opozicije, kao i desne ili „narodnjačke opozicije“, koje će uzeti u prosjeku od 7 do 15 mandata, u zavisnosti od ostvarene podrške. Ujedinjena bošnjačka lista, koja je vrlo teško izvodljiva, vjerovatno bi sa svoja 4 mandata podržala SNS većinu ili bi se raspala po liniji SDP–SPP i SDA pri čemu bi SDP i SPP podržale SNS, a SDA bila okrenuta Studentskoj listi. Ovdje se postavlja i pitanje kako raspodijeliti 4 mandata između tri stranke, što ujedinjenu bošnjačku listu čini skoro pa nevjerovatnom.
Sada prelazimo na realniji scenario, a to je da sve tri stranke nastupaju zasebno na parlamentarnim izborima. Kao što je napomenuto ranije, uslijed izbora za BNV, koji su planirani za početak ove godine, ali i zbog dinamike odnosa između ovih partija, ujedinjena bošnjačka lista je teško vjerovatna, a mogla bi biti i kontraproduktivna za sve tri stranke. SPP je stranka koja može najviše da izgubi zbog svoje oštre kritike dvojca SDP–SDA. SDA i SDP ne mogu izgubiti, jer ideologija njihovih glasača obavezuje ih da glasaju za šta god pozovu lideri ovih partija. SDA ima relativno disciplinovano glasačko tijelo koje, skoro pa slijepo, poštuje većinu odluka višedecenijskog predsjednika Sulejmana Ugljanina, dok glasači SDP-a poštuju odluke lidera i osnivača SDP-a Rasima Ljajića, ne zbog ideoloških osnova, već zbog interesnih pobuda ovih glasača. Značajan dio biračkog tijela SDP-a čine birači i članovi njihovih porodica koji su zaposleni u javnim ustanovama, poput škola, lokalnih i republičkih organa, a čija je zaposlenost na različite načine povezana sa stranačkom pripadnošću i stranačkim aktivizmom. Dio podrške dolazi i iz privatnog sektora, posebno od zaposlenih u privrednim društvima koja ostvaruju različite oblike saradnje ili poslovnih odnosa sa funkcionerima i strukturama bliskim SDP-u. Dakle, rukovodstvo dvojca SDP–SDA priželjkuje ovu listu, ali ako nema SPP-a, onda ta lista šteti i SDP-u i SDA, jer bi se tada jasno uvidjelo da ove dvije stranke imaju dobre odnose i da mogu sarađivati ukoliko je to u njihovom interesu. SDA je najviše ugrožena ako samostalno izađe na izbore, jer su njeni birači podložniji tome da glasaju za više drugih lista nego glasači SDP-a i SPP-a.
Da zaključimo, dolazi se do scenarija u kojem će vrlo vjerovatno sve tri stranke izaći zasebno na sljedeće parlamentarne izbore. Ako uzmemo projektovani broj od 67.000 glasova i napravimo presjek sa posljednjim parlamentarnim izborima, kao i sa lokalnim izborima u Sandžaku, uvidjećemo da je podrška SPP-u i SDA na parlamentarnim izborima jača nego što ove stranke dobijaju na lokalnim izborima. Vrlo je vjerovatno da jedan dio glasača SDP-a sa lokalnih izbora na parlamentarnim izborima glasa za ove dvije stranke, jedan dio za proevropsku opoziciju, manji dio za SNS, dok jedan dio ne izlazi na izbore.
Dakle, SDP, koji nastupa nezavisno, vjerovatno bi odnio najveći broj glasova, sljedeća bi bila SPP, dok bi SDA bila na trećem mjestu. Ukrštanjem podataka sa posljednjih izbora za BNV, lokalnih izbora u Sandžaku, kao i posljednjih parlamentarnih izbora, naš projektovani broj od 67.000 Bošnjaka koji će glasati na izborima za Skupštinu Srbije moramo podijeliti između tri bošnjačke stranke.
Kako SDP nijednom nije izlazio samostalno na parlamentarne izbore, najteže je odrediti ovaj broj, te su granične vrijednosti prilično udaljene. Donja vrijednost bila bi oko 16.000 glasova, koliko je SDP osvojio na izborima za BNV, dok bi gornju vrijednost bilo teško precizno utvrditi, ali bismo je postavili na oko 34.000 glasova, imajući u vidu da SDP može dobiti podršku i od glasača SDPS-a sa teritorije cijele Srbije. Ovo smanjuje legitimitet SDP-a kao bošnjačke stranke, ali je i teško izvodljivo, jer će kampanja SDP-a vjerovatno biti usmjerena prema biračima u Sandžaku, te će biti zasnovana na nacionalnim narativima. Srednja projektovana vrijednost za SDP kretala bi se oko 25.000 glasova. Sa projektovanom izlaznošću od 64%, ova lista bi dobila dva mandata, dok bi za treći mandat bilo potrebno više od 33.000 glasova. Ovo je najbolji mogući scenario, u kojem nema osipanja glasova prema SNS-u, Studentskoj listi i proevropskoj opoziciji. Imajući u vidu disciplinovanost glasača SDP-a, ovo je i najvjerovatniji scenario. Ukoliko broj glasača padne ispod 22.000, lista bi dobila jedan mandat.
Što se tiče SPP-a, broj je relativno lakše odrediti, jer je stranka izlazila i na izbore za BNV, i na lokalne i na parlamentarne izbore. Donja vrijednost bila bi 15.000 glasova, što je stranka osvojila na izborima za BNV, dok bi gornja vrijednost bila nešto više od 29.000 glasova, koliko je, u koaliciji sa vojvođanskim Hrvatima, osvojila na posljednjim parlamentarnim izborima. Srednja projektovana vrijednost bila bi nešto iznad 22.000 glasova, što je i okvirna podrška stranci na lokalnim izborima u Sandžaku. Slična je situacija kao i sa SDP-om: sa projektovanom izlaznošću od 64%, ova lista bi dobila dva mandata, dok bi za treći mandat bilo potrebno više od 33.000 glasova. Ukoliko broj glasača padne ispod 22.000, lista bi dobila jedan mandat. SPP je najviše ugrožen od strane SNS-a, jer je dugo u vlasti na republičkom nivou, dok je mala vjerovatnoća da bi njeni glasovi otišli Studentskoj listi ili proevropskoj opoziciji.
Situacija za SDA je najnepovoljnija jer, pored relativne disciplinovanosti birača, njeno glasačko tijelo djeluje najnesigurnije i bilježi najveći pad podrške. Donja vrijednost bila bi 13.000 glasova, što je i broj glasova koji je stranka osvojila na izborima za BNV, dok gornju vrijednost postavljamo na 27.000 glasova, ostavljajući mogućnost da u hipotetičkom scenariju SDA povrati dio glasova sa parlamentarnih izbora prije 2020. godine. Srednja projektovana vrijednost bila bi 20.000 glasova, što predstavlja i okvirnu podršku stranci na lokalnim izborima u Sandžaku. Ovdje je situacija najnesigurnija, jer bi SDA, sa projektovanom izlaznošću od 64%, dobila jedan mandat, dok bi za drugi mandat bilo potrebno više od 22.000 glasova. Ukoliko broj glasača padne ispod 15.000, lista ne bi imala poslanike u narednom sazivu Skupštine Srbije. SDA je najviše ugrožena od Studentske liste i proevropske opozicije, ali dijelom i od SDP-a, jer postoji mogućnost da se birači preorijentišu prema SDP-u, uviđajući da bi SDA mogla izgubiti prisustvo na političkoj sceni. Postoji vjerovatnoća da ove tri liste „preuzmu“ oko 5.000 SDA glasača.
Nakon analiza možemo uraditi projekcije broja mandata za zajedničku listu, kao i za sve tri stranke ukoliko nastupe zasebno. Imajući u vidu projektovani broj bošnjačkih glasača od 67.000 i projektovanu izlaznost od 64%, zajednička lista sve tri stranke može osvojiti od 3 do 5 mandata. Ako bi stranke nastupile zasebno, SDP bi mogla osvojiti od 1 do 3 mandata, SPP od 1 do 2 mandata, dok bi SDA dobila jednog poslanika, uz mogućnost da izgubi prisustvo u parlamentu Republike Srbije. Dakle, Stranci demokratske akcije Sandžaka najviše odgovara zajednička lista, jer je ona i najugroženija. Vjerovatno zbog toga i sadašnji predsjednik BNV-a Fuad Baćićanin, koji je i funkcioner SDA, poziva ostale dvije stranke na formiranje jedinstvene liste. SPP je relativno najstabilnija, jer se broj njenih mandata kreće između 1 i 2. SDP, iako najjača, istovremeno je i najnestabilnija, jer je varijacija broja mandata najveća i kreće se od 1 do 3. Dakle, dolazi se do zaključka da, ako izađu zasebno na izbore, bošnjačke stranke mogu osvojiti maksimalno 6 mandata u Skupštini Srbije.
Iako ova brojka djeluje velika, ona i dalje nije dovoljno visoka da bi bošnjačke stranke imale odlučujući uticaj na formiranje nove Vlade Srbije. SDP sa svoja maksimalna 3 poslanika i SPP sa maksimalna 2 poslanika pridružili bi se listi SNS-a, dok bi SDA sa svojim jednim mandatom ostala izvan te većine. U ovom scenariju SDP i SPP bi ponovo dobili po jedno ministarstvo i slične uslove kao i u aktuelnoj Vladi. Imajući u vidu da se, prema trenutnim rejtinzima, SNS nalazi na oko 40% podrške, odnosno na između 100 i 110 mandata, sljedeću većinu bi vjerovatno formirao sa SPS-om i još jednom grupacijom koja bi prešla cenzus. Upravo ta grupacija koja bude u koaliciji sa SNS-om i SPS-om bila bi ta koja bi mogla odlučujuće uticati na sastav nove Vlade. Ova grupacija bi vjerovatno dobila i najveći broj ministarstava u odnosu na broj osvojenih mandata. U ovom dijelu analize dolazimo do pitanja važnosti ideoloških osnova za rezultate izbora. Društvo u Srbiji je trenutno podijeljeno na dva politička pola koja se ne sukobljavaju na jasno definisanim ideološkim osnovama, već su podijeljena na osnovu relativno nejasnih narativa poput „pravde“, „slobode“, „pravednog sistema“ i slično. Iako se podjela u suštini svodi na odnos „za“ i „protiv“ Vučića, kao najvažnije političke figure u državi, ta podjela nije ideološki jasno formirana.
U ovim situacijama veoma je važno društveno, odnosno socijalno sortiranje. Teoretičarka Lilijana Mejson (Lilliana Mason) u svojoj knjizi „Uncivil Agreement” objašnjava fenomen socijalnog sortiranja. Kada se društvo podijeli po neideološkim osnovama (npr. prema vjeri, rasi, geografiji ili pukoj partijskoj pripadnosti), takva podjela ostaje fluidna. Međutim, u trenutku kada jedan politički činilac ubaci ideološki narativ u tu strukturu, on djeluje kao vezivni faktor. Ideologija povezuje sve te pojedinačne, neideološke identitete u jedan čvrst i rigidan paket. Politički činilac koji ima jasnu ideologiju pruža ljudima „kognitivnu, odnosno saznajnu prečicu“ i moralno opravdanje za njihovu „plemensku podjelu“. Zbog toga oni postaju ekstremno motivisani, homogeni i odnose prevagu nad pasivnom, neideološkom većinom. Taj politički činilac na parlamentarnim izborima u Srbiji bi mogao biti ili proevropska opozicija ili desna opozicija.
Bošnjačke stranke nemaju ideološku osnovu da bi bile taj činilac. Ako se pogleda suštinski, jedino što veže sve bošnjačke političke stranke i razlikuje ih od SNS-a i Studentske liste jeste to što je za njih Ratko Mladić ratni zločinac, a događaje iz ljeta 1995. u Srebrenici nazivaju genocidom. Na kraju, to nije nikakav politički stav, već su to presude međunarodnih sudova. Ovdje je jako bitno istaći da kod Bošnjaka nema značajnih ideoloških, a naročito geopolitičkih podjela. Za razliku od većinskog naroda, Bošnjaci su relativno monolitni. Nisu jasno ni lijevo ni desno opredijeljeni, a sigurno nisu ni ekstremno lijevo ni desno. Shodno tome, možemo donijeti zaključak da su uglavnom u političkom centru i proevropski i prozapadno orijentisani. Nadam se da je čitaocima jasno da je geopolitičko stanovište koje podržava Tursku ili Saudijsku Arabiju i dalje prozapadno, čak proameričko. Među Bošnjacima nema proruski ili prokineski orijentisanih političkih grupacija. Proiranska mišljenja nalaze se na nivou statističke greške. Dakle, bošnjačko biračko tijelo je poprilično monolitno, nema ideoloških podjela i, shodno socijalnom sortiranju, fluidno je i ne može odnijeti prevagu na političkoj sceni u Srbiji. Na kraju ovog dijela, svakako treba uvrstiti i scenario ekstremne polarizacije, odnosno scenario u kojem i SNS i Studentska lista dobijaju blizu polovine glasačkog tijela, a ostale stranke ostaju ispod cenzusa. U ovoj situaciji ekstremna polarizacija prelazi i na bošnjačko biračko tijelo, te bi se i Bošnjaci podijelili na dva pola. U ovom, malo vjerovatnom scenariju, jedina bošnjačka stranka koja može odoljeti toj polarizaciji jeste SPP, koja ima i stabilno biračko tijelo, i vrlo je teško da izgubi glasove potrebne za jednog narodnog poslanika. U ovom scenariju, SDP i SDA birači mogu se opredijeliti između Studentske liste i SNS-a ili jednostavno odustati od glasanja, jer vide da njihovi predstavnici ne mogu prevagnuti. SPP, u ovoj situaciji, osvaja jednog poslanika, jer se biračko tijelo pokazalo otpornim na dešavanja u Srbiji. U ovoj, skoro pa nemogućoj situaciji, SPP bi najvjerovatnije ušla u koaliciju sa SNS-om i odnijela prevagu. Ako bismo sada izveli zaključak, u malo vjerovatnoj situaciji ekstremne polarizacije, jedino SPP može odnijeti prevagu i uticati na sastav Vlade, i to zbog stabilnosti biračkog tijela.
U prilogu ove analize treba da stoji, naravno, i analiza političkog zastupanja Bošnjaka u više od četvrt vijeka višestranačke demokratije u Srbiji. Manjinske političke stranke u Srbiji, a naročito bošnjačke političke stranke, već više od 25 godina zastupaju interese svoje zajednice u parlamentu Srbije, vođene konceptom naslijeđenim iz perioda devedesetih, kada su te stranke ušle na političku scenu kao posrednik populacije koja je u periodu Miloševićevog režima bila nezastupljena i uglavnom marginalizovana u političkom životu.
Taj model je posljednjih desetak godina, sa vlašću SNS-a, postao dosta ugrožen, a najbolji primjer su bošnjačka i mađarska zajednica. Sve tri bošnjačke stranke su u jednom periodu bile u koaliciji sa SNS-om na državnom nivou, a na lokalnom nivou u kontinuitetu. Najveća i vodeća stranka mađarske zajednice, Savez vojvođanskih Mađara, jedan je od najpouzdanijih partnera SNS-a, na svim nivoima vlasti, od lokala, preko pokrajine, do države. Sada je položaj ove stranke u Srbiji doveden u pitanje time što je u Mađarskoj došao na vlast Peter Mađar, kritičar dugogodišnjeg premijera Viktora Orbana. SVM je upravo svoj položaj i ojačao zahvaljujući saradnji Orbana i Vučića, odnosno FIDES-a i SNS-a. U ovom slučaju se sada i postavlja pitanje unutar mađarske zajednice – zašto glasati za SVM ako Orban više nije na vlasti i zašto ne glasati direktno za SNS, ukoliko se želi isto stanje unutar mađarske zajednice? Dio glasača mađarske zajednice će se sada vjerovatno opredijeliti i za manje mađarske političke stranke, koje su bile potisnute od strane SVM-a tokom vladavine Orbana u Mađarskoj. Iako načelno drugačija, situacija sa bošnjačkom zajednicom i bošnjačkim političkim strankama pokazuje određene sličnosti. Šta sprječava Bošnjake da glasaju za SNS, Studentsku listu ili proevropsku opoziciju i zašto bi morali da glasaju za bošnjačke političke stranke koje će na kraju svoje mandate povjeriti većini?
Dakle, sam koncept zastupanja, u kojem postoji posrednik koji će te glasove svakako pridružiti većinskim, postaje upitan i polako se gubi racio postojanja ovakvog političkog predstavljanja. Ovakvo političko predstavljanje, pored toga što se zasniva na zastarjelom konceptu, polako gubi i interesovanje među manjinskim zajednicama. Kao jedno od mogućih rješenja, u budućnosti se može razmotriti i sistem zagarantovanih mjesta u Narodnoj skupštini Srbije, koja se ne bi računala prilikom formiranja vlasti, već bi automatski značila njihovo učešće u radu parlamenta, poput sistema predstavljanja manjina u Sloveniji. Taj koncept bi spriječio zloupotrebe manjinskih glasova, kako od strane vlasti, tako i od samih manjinskih predstavnika, a istovremeno bi sačuvao autentičnost predstavljanja manjinskih zajednica.
Vraćajući se na sam početak teksta, odnosno zaključujući raspravu o tome zašto bošnjačke stranke neće odlučivati o tome ko će formirati Vladu Srbije, ključno pitanje sada postaje zašto bošnjačke stranke i bošnjački predstavnici imaju potrebu da stvaraju sliku o sebi kao faktoru koji treba da odluči političku sudbinu države u kojoj žive? Odgovor se vjerovatno nalazi u tome što su upravo prekomjerna centralizacija države i prekomjerna uloga Beograda kao urbanog centra, u kojem živi ili privređuje trećina stanovništva, dovele do ovog stanja.
Reakcija bošnjačke zajednice vjerovatno ne bi postojala kada bi se konačno započeo proces decentralizacije vlasti i kada odluku o izboru direktora u nekoj seoskoj školi blizu Tutina ne bi donosio ministar prosvjete, a odluku o putevima koji povezuju pešterska sela ne bi donosio sam predsjednik države. Prekomjerna centralizacija, na kraju, šteti i samim ljudima koji se nalaze u tom „centru moći“. Donošenje odluka povlači i odgovornost, te bi oslobađanje Vlade Srbije i predsjednika države od donošenja odluka koje pripadaju nižim nivoima vlasti učinilo vlast slobodnijom da se bavi svojim poslovima, dok bi se odgovornost za odluke u lokalnim, pa tako i manjinskim zajednicama, prenijela na ljude iz tih zajednica.
Ravnomjerni regionalni razvoj i suštinska decentralizacija predstavljaju rješenja za mnoge probleme u državi Srbiji, pa tako i za problem manjinskog predstavljanja.
Komentari