Izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće, kao i za ostale nacionalne savjete nacionalnih manjina, raspisani su za 8. novembar. To znači da će pripadnici nacionalnih manjina ponovo izaći na birališta samo dvije sedmice nakon parlamentarnih izbora u Srbiji.

Ipak, neće svi nacionalni savjeti biti birani na neposrednim izborima. Od ukupno 24 nacionalna savjeta, njih 21 bit će birano neposredno, na izborima zakazanim za 8. novembar. Dva nacionalna savjeta birat će se putem elektorskih skupština, što je procedura koja se razlikuje od neposrednog glasanja i u određenoj mjeri je jednostavnija. Izvršni odbor Saveza jevrejskih opština Srbije ima priznat status nacionalnog savjeta, ali izbore sprovodi zasebno.

Među 21 nacionalni savjet koji se bira neposredno nalazi se i nacionalni savjet Bošnjaka, odnosno Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV).

BNV IZMEĐU 1991. GODINE I DANAS: POTRAGA ZA NOVIM MODELOM

Ovi izbori svakako podižu tenzije i dodatno usložnjavaju već složenu političku situaciju među Bošnjacima u Sandžaku. Gotovo je izvjesno da će na njima učestvovati tri najvažnije bošnjačke političke stranke: Sandžačka demokratska partija (SDP), Stranka pravde i pomirenja (SPP) i Stranka demokratske akcije (SDA). Postoji i mogućnost da se pojave manje grupe građana, kao što je to bio slučaj na prethodnim izborima. Prema određenim indicijama, na izborima bi mogla učestvovati i lista iza koje stoji bošnjačka dijaspora.

Cilj ovog teksta nije prognoza izbornih rezultata, već kritičko preispitivanje postojećih shvatanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća: šta ono danas jeste, a šta bi zapravo trebalo da bude. Tri najveće bošnjačke stranke imaju vlastite modele političkog djelovanja i različite vizije upravljanja Vijećem. Ipak, autor ovog teksta smatra da su sva tri pristupa u svojoj suštini pogrešna te da, umjesto jačanja, dugoročno doprinose slabljenju Bošnjaka i umanjenju njihovog političkog uticaja u Srbiji.

Ovaj tekst ujedno predstavlja pokušaj sinteze različitih shvatanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća od njegovog osnivanja do danas. U središtu analize nalazi se pitanje kako pomiriti ideju Vijeća iz 1991. godine, kada je osnovano kao političko i predstavničko tijelo Bošnjaka u Sandžaku, s današnjim BNV-om, koji mora djelovati u okviru manjinskog zakonodavstva Republike Srbije.

Autor neće pokušavati pronaći nekakvu „zlatnu sredinu“, već će nastojati predstaviti novi model funkcionisanja Vijeća. Taj model trebalo bi da uvaži historijsko naslijeđe BNV-a, postojeći zakonski okvir, ali i stvarne potrebe Bošnjaka u Sandžaku. Njegov cilj nije puko pomirenje različitih pristupa, već stvaranje dodatne vrijednosti i osmišljavanje funkcionalnijeg modela koji bi odgovorio na izazove današnjice. Kao ključne elemente tog modela izdvajamo demokratiju, pluralizam, Sandžak i odnos Bošnjaka prema geopolitičkim okolnostima.

Prije same analize potrebno je razjasniti razliku između onoga što se najčešće podrazumijeva pod Bošnjačkim nacionalnim vijećem iz 1991. godine i današnjeg Nacionalnog savjeta bošnjačke nacionalne manjine, koji djeluje u okviru manjinskog zakonodavstva Republike Srbije.

Tadašnje Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka (MNVS) osnovano je 11. maja 1991. godine u Novom Pazaru kao najviše političko i predstavničko tijelo Muslimana, odnosno Bošnjaka u Sandžaku. Nastalo u vrijeme raspada Jugoslavije, Vijeće se zalagalo za zaštitu prava svog naroda i političku autonomiju Sandžaka, a bošnjačke interese predstavljalo je i na važnim međunarodnim mirovnim konferencijama. Godine 1993. organizacija je promijenila naziv u Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka. Datum osnivanja, 11. maj, i danas se službeno obilježava kao Dan bošnjačke nacionalne zastave.

Usvajanjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina 2002. godine, a potom i Zakona o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina 2009. godine, uspostavljen je pravni okvir u kojem današnje Bošnjačko nacionalno vijeće mora djelovati. Nacionalnim savjetima povjerene su nadležnosti u oblastima kulture, obrazovanja, informisanja i službene upotrebe jezika i pisma. U procesu institucionalizacije i zakonskog regulisanja, iz naziva Vijeća nestao je i Sandžak, pa danas imamo Bošnjačko nacionalno vijeće, bez teritorijalne odrednice koja je bila dio njegovog prvobitnog naziva.

Ova dva shvatanja BNV-a često su u međusobnoj koliziji, kako među bošnjačkim političkim predstavnicima tako i među samim Bošnjacima. Na suprotnim stranama tog razumijevanja nerijetko se nalaze SDA i SDP. Rukovodstvo, članovi i simpatizeri SDA često naglašavaju političku i predstavničku ulogu Vijeća, dok predstavnici SDP-a ističu da bi njegov rad trebalo ograničiti na četiri zakonom utvrđene oblasti. SPP, s druge strane, zbog manjeg iskustva u radu unutar BNV-a, ali i značajnog iskustva u djelovanju Islamske zajednice, naglašava ideju Vijeća kao mjesta objedinjavanja Bošnjaka. Takav pristup, međutim, pokazuje da se ne pravi dovoljno jasna razlika između različitih institucija, njihovih nadležnosti i uloga u političkom i društvenom životu Bošnjaka.

Kao što je već istaknuto, cilj ovog teksta nije pronalaženje „zlatne sredine“ između postojećih pristupa, već predlaganje novog modela funkcionisanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća, usmjerenog na dugoročnu dobrobit Bošnjaka u Sandžaku. Da bi se takav model mogao izgraditi, najprije je potrebno jasno odrediti šta BNV ne bi smjelo biti, a zatim i definisati šta bi trebalo da postane.

ZAŠTO BOŠNJAČKO NACIONALNO VIJEĆE NE SMIJE BITI APOLITIČNO

Bošnjačko nacionalno vijeće nikako ne bi smjelo biti apolitična ili depolitizovana institucija. Ko god zagovara takav pristup, teško da time štiti interese Bošnjaka. Sama činjenica da se članovi Vijeća biraju na izborima, a da su izbori po svojoj prirodi politički, jasno pokazuje da je BNV političko tijelo, bez obzira na to da li se to nekome sviđa ili ne.

Na neposrednim izborima građani biraju svoje predstavnike, ali istovremeno biraju i između različitih političkih programa, vizija i prioriteta. Zato je besmisleno tvrditi da Bošnjačko nacionalno vijeće mora biti depolitizovano ili da treba djelovati kao apolitična institucija. Rasprave unutar Vijeća su političke, kao i odluke o obrazovanju, kulturi, informisanju i službenoj upotrebi jezika i pisma. BNV je, htjeli to njegovi predstavnici ili ne, uvijek dio širih političkih procesa koji oblikuju položaj Bošnjaka u Srbiji i Sandžaku. Njegovo djelovanje zato nužno ima političku dimenziju.

To, međutim, ne znači da BNV treba biti hiperpolitizovano, niti da svaka njegova odluka i svaki događaj moraju postati predmet političkog sukobljavanja. Vijeće ne smije doprinositi dodatnoj polarizaciji bošnjačkog korpusa, niti svaku temu kojom se bavi pretvarati u povod za stranačke obračune. Političko djelovanje i stranačka instrumentalizacija nisu isto. Prvo je neophodno za zastupanje interesa Bošnjaka, dok drugo može ozbiljno ugroziti sposobnost Vijeća da te interese štiti.

Zato se borba protiv depolitizacije BNV-a ne smije razumjeti kao poziv na politizaciju svake njegove aktivnosti, već kao zalaganje za očuvanje njegove političke uloge i sposobnosti da artikuliše kolektivne interese Bošnjaka. Vijeće ne treba biti produžena ruka bilo koje političke stranke, ali ne smije biti ni institucija koja se odriče politike, jer bi se time odrekla i dijela svoje suštinske uloge.

Depolitizaciju i apolitičnost BNV-a najčešće je zagovarala Sandžačka demokratska partija (SDP), iako se takva retorika posljednjih godina rjeđe čuje. Ipak, ovu raspravu vrijedi otvoriti upravo zato što pitanje političkog karaktera Vijeća nije samo pitanje njegovog načina rada već i pitanje toga da li će BNV biti sposobno da samostalno artikuliše i zastupa interese Bošnjaka ili će se njegova uloga svesti na usko tumačenje zakonskih nadležnosti.

BNV NIJE NIČIJA TEKIJA: PROTIV BESPOGOVORNE LOJALNOSTI

Sljedeće veliko „NE“ odnosi se na shvatanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća kao svojevrsne tekije, odnosno mjesta bespogovornog podređivanja jednom autoritetu, najčešće predsjedniku Vijeća. U ranijim tekstovima autor je ovaj problem povezivao sa SDA i Sulejmanom Ugljaninom, i takav model funkcionisanja zaista predstavlja jednu od slabosti ove stranke.

Bošnjačko nacionalno vijeće nije mjesto odgoja, niti institucija u kojoj jedan „šejh“ treba da odlučuje o najvažnijim pitanjima koja se tiču Bošnjaka. Naprotiv, BNV može napredovati samo kroz sučeljavanje različitih mišljenja, otvorenu raspravu i mogućnost osporavanja autoriteta. Nijedan predsjednik, bez obzira na politički uticaj, zasluge ili dugogodišnje iskustvo, ne smije biti izuzet od kritike. Kada se autoritet pojedinca postavi iznad institucije, Vijeće prestaje biti prostor zajedničkog odlučivanja i postaje sredstvo za provođenje volje jednog čovjeka.

Ovakva kritika ni na koji način ne predstavlja osporavanje duge tradicije tesavufa među Bošnjacima Sandžaka. Naprotiv, riječ je o važnom dijelu duhovnog i kulturnog naslijeđa Bošnjaka koje treba čuvati i njegovati. Problem nastaje onda kada se hijerarhijski odnosi karakteristični za tekiju prenesu u instituciju koja bi trebalo da počiva na demokratskom predstavljanju, pluralizmu i slobodnoj raspravi. Tada se gube granice između različitih oblika autoriteta i njihovih društvenih uloga, a otvara se prostor za zloupotrebu i vjerskih i nacionalnih osjećaja Bošnjaka.

Posebno je važno razumjeti da takav model ne stvara samo problem unutrašnje demokratije već može otvoriti prostor i za uticaj različitih aktera koji ne odgovaraju građanima niti prolaze kroz demokratsku provjeru. Kada se odlučivanje zasniva na ličnoj lojalnosti, umjesto na jasnim pravilima i institucionalnoj odgovornosti, Vijeće postaje ranjivije na pritiske i manipulacije. To se posebno odnosi na moguće djelovanje različitih obavještajnih i sigurnosnih struktura, čiji se interesi ne moraju podudarati s interesima Bošnjaka.

Zato Bošnjačko nacionalno vijeće mora biti institucija u kojoj se autoritet ne podrazumijeva, već se neprestano opravdava radom, odgovornošću i povjerenjem koje mu daju oni koje predstavlja. Bošnjacima nije potrebna institucija u kojoj se od njih očekuje poslušnost, već institucija u kojoj imaju pravo da pitaju, osporavaju, kritikuju i odlučuju. Jer tamo gdje se autoritet ne smije osporiti, zajednica prestaje biti politički subjekt i postaje sljedbenik.

VJERA, NACIONALNI IDENTITET I DEMOKRATIJA: GRANICE ULOGE BNV-A

Bošnjačko nacionalno vijeće ne smije biti organizovano po uzoru na vjersku organizaciju, niti se smije razumijevati kao dio neke druge vjerske zajednice. Jednostavnije rečeno, BNV nije dio Islamske zajednice, niti bi to ikada smjelo postati. Tačno je da većina Bošnjaka ispovijeda islam i da je islam u velikoj mjeri oblikovao bošnjačku historiju, kulturu i identitet. BNV mora uvažavati te činjenice, kao i značaj Islamske zajednice u životu Bošnjaka, ali ne smije preuzimati njenu organizacijsku strukturu niti njenu ulogu.

Razlika je suštinska: Islamska zajednica okuplja muslimane na osnovu njihove vjerske pripadnosti, dok BNV predstavlja Bošnjake kao nacionalnu zajednicu. Islamska zajednica prvenstveno se bavi vjerskim životom i zaštitom vjerskih prava, dok BNV djeluje u oblastima politike i političkog predstavljanja, nacionalnog identiteta, kulture, obrazovanja, informisanja i službene upotrebe jezika i pisma kao i drugim temama bitnim za Bošnjake. Kada bi se BNV počeo razumijevati kao mjesto okupljanja muslimana, a ne kao institucija koja predstavlja Bošnjake, postojala bi ozbiljna opasnost da se bošnjački nacionalni identitet svede na vjersku pripadnost. Time bi se zanemarila činjenica da je bošnjački identitet širi od vjere i da nacionalna zajednica mora imati prostor za različita uvjerenja, stavove i načine života.

BNV, naprimjer, nije mjesto na kojem treba organizovati mevlud uz podjelu halve i šerbeta, jer to pripada vjerskom životu i djelovanju Islamske zajednice. Međutim, BNV jeste mjesto na kojem se može organizovati tribina, naučni skup ili izložba posvećena mevludu kao dijelu nematerijalnog kulturnog naslijeđa Bošnjaka. Razlika između ova dva pristupa jasno pokazuje gdje se susreću vjerska tradicija i nacionalna kultura, ali i zašto je važno da njihove institucionalne uloge ostanu razgraničene.

Drugo veliko „NE“ odnosi se na shvatanje BNV-a kao institucije u kojoj se mora postići nekakvo „jedinstvo“ ili uspostaviti „jedinstvena politika Bošnjaka“. Takav pristup zanemaruje osnovne principe demokratije i pluralizma. Jedinstvo se često postavlja kao unaprijed zadat cilj kojem svi moraju težiti, dok se konsenzus gradi kroz raspravu, pregovore, kompromise i međusobno uvažavanje. Upravo je ta razlika ključna za razumijevanje načina na koji bi BNV trebalo da funkcioniše.

Kao političko i predstavničko tijelo, BNV mora omogućiti sučeljavanje različitih mišljenja i interesa unutar bošnjačke zajednice. Njegova uloga nije da proizvede privid jednoglasnosti, već da omogući da se različiti stavovi razmotre i da se, kada god je to moguće, dođe do zajedničkih rješenja. Konsenzus ne podrazumijeva da svi moraju misliti isto, već da su spremni pronaći prihvatljivo rješenje uprkos međusobnim razlikama. Takvi dogovori imaju veću legitimnost jer proizlaze iz procesa usaglašavanja, a ne iz nametanja unaprijed definisanih stavova.

Nasuprot tome, insistiranje na jedinstvu može dovesti do potiskivanja neslaganja, marginalizacije drugačijih mišljenja i stvaranja privida da postoji samo jedan ispravan način predstavljanja Bošnjaka. Rješenja koja se nameću u ime jedinstva mogu se održavati dok postoji politička moć da se nametnu, ali se lako mijenjaju kada se promijene odnosi snaga. Konsenzus, zasnovan na dogovoru i kompromisu, pruža stabilniju osnovu za dugoročno djelovanje.

Ovakvo insistiranje na jedinstvu i predstavljanje BNV-a kao mjesta na kojem se mora formirati jedinstvena bošnjačka politika povezano je, između ostalog, s pristupom Stranke pravde i pomirenja (SPP). Problem takvog razumijevanja nije u samoj želji za saradnjom među Bošnjacima, već u pretpostavci da saradnja zahtijeva jedinstven stav i potiskivanje političkih razlika. Bošnjacima nije potrebna institucija koja će ih uvjeravati da moraju misliti isto, već institucija koja će omogućiti da se njihove razlike izraze, usaglase i pretvore u legitimne odluke.

Snaga BNV-a ne treba da se mjeri stepenom jedinstva koje uspije nametnuti, već sposobnošću da izgradi konsenzus među ljudima koji ne moraju misliti isto.

BNV NIJE UDRUŽENJE GRAĐANA: INSTITUCIJA MORA IMATI ŠIRU MISIJU

Bošnjačko nacionalno vijeće, kao najviše predstavničko tijelo Bošnjaka u Srbiji, ne smije se svesti na nevladinu organizaciju koja upravlja projektima i donacijama. Projekti i programi svakako treba da budu dio njegovog rada, ali prenaglašavanje ove funkcije može dovesti do toga da se BNV pretvori u svojevrsno udruženje građana koje se povremeno bavi pojedinim pitanjima važnim za bošnjačku zajednicu, umjesto da bude institucija koja sistematski zastupa njene interese.

BNV nije obično udruženje građana, niti bi smjelo postati „projektni centar“ čiji se uticaj i djelovanje mjere brojem realizovanih projekata i iznosom prikupljenih donacija. Njegova uloga ne može se svesti na osmišljavanje projektnih aktivnosti, apliciranje za sredstva i njihovu realizaciju. Projekti su sredstvo za ostvarivanje širih ciljeva, a ne svrha postojanja Vijeća. Ukoliko se njegov rad prvenstveno usmjeri na projekte i donacije, postoji opasnost da prioriteti bošnjačke zajednice počnu zavisiti od dostupnih izvora finansiranja i interesa donatora, umjesto od stvarnih potreba Bošnjaka.

Isto tako, BNV nije folklorno društvo, niti se bošnjačka kultura može svesti na folklor. Očuvanje tradicionalnih igara, nošnji, muzike i običaja jeste važno, ali kultura jednog naroda obuhvata mnogo više: jezik, književnost, umjetnost, nauku, historijsko pamćenje, kulturno naslijeđe i savremeno stvaralaštvo. BNV treba podržavati i čuvati folklornu tradiciju, ali se njegova kulturna uloga ne smije svesti na povremeno organizovanje smotri folklora i manifestacija sličnog karaktera.

Suština je u tome da Bošnjacima nije potrebna institucija koja će samo realizovati projekte i organizovati kulturne manifestacije, već institucija koja će dugoročno oblikovati kulturne i obrazovne politike, štititi nacionalni identitet i zastupati interese zajednice. Projekti, donacije i folklorne manifestacije mogu biti dio tog djelovanja, ali nikada ne smiju postati njegova glavna svrha.

BNV ne postoji da bi realizovalo projekte, već da bi zastupalo Bošnjake. Projekti su instrument te misije, a ne njena zamjena.

BNV NIJE NI PARTIJSKI ODBOR NI BOŠNJAČKA VLADA

Bošnjačko nacionalno vijeće nije partijska organizacija niti mjesto koje treba služiti objedinjavanju političkih stranaka, jer bi takav pristup od samog početka vodio ka jednoumlju. Kao što je ranije navedeno, pozivanje na jedinstvo često podrazumijeva određenu vrstu nametanja, dok je konsenzus, koji se postiže kroz dogovor i kompromis, svakako poželjan. Sve bošnjačke političke stranke, nažalost, posmatraju BNV kao svojevrsni plijen kojim se upravlja poput partijskog mjesnog odbora.

Nasuprot tome, Bošnjačko nacionalno vijeće, kao nacionalna institucija, treba biti nadstranačka i vanstranačka institucija koja se nikako ne smije podrediti interesima političkih partija. Upravo ovdje dolazi do izražaja njegova uloga kao prostora političkog pluralizma i demokratije, ali i mjesta na kojem se mogu otvoreno sučeljavati potpuno suprotstavljeni stavovi.

Također, BNV nije institucija čije se djelovanje mora ograničiti isključivo na četiri oblasti propisane zakonom. Historija BNV-a ne opravdava takvo ograničavanje, a i Bošnjaci imaju specifične potrebe koje prevazilaze četiri zakonske nadležnosti nacionalnog savjeta.

Naravno, to istovremeno znači da se BNV ne smije razumijevati ni kao nekakva vlada, niti kao politički ili izvršni organ. Vijeće je prije svega predstavničko tijelo i ono ne može „vladati“ nad bilo čim, niti se može posmatrati kao izvršna institucija, jer bi time preuzimalo odgovornosti koje nema mogućnost da ispuni. Ovakvo shvatanje posljedica je hiperpolitizacije BNV-a, koja ga može predstaviti kao isključivo političku instituciju i otvoriti prostor za manipulacije koje bi, u konačnici, mogle dovesti do njegovog slabljenja.

KO UNIŠTAVA BNV, RADI NA POLITIČKOM NESTANKU BOŠNJAKA

Nakon što smo definisali šta Bošnjačko nacionalno vijeće ne smije biti, dolazimo do pitanja šta ono treba da bude, odnosno kakav model funkcionisanja autor smatra najprimjerenijim i za Bošnjake i za samu instituciju. BNV prije svega mora imati jasno izraženu predstavničku, nadstranačku i sekularnu funkciju, ali istovremeno mora biti prostor političkog pluralizma i demokratskog odlučivanja. Ono treba predstavljati instituciju u koju Bošnjaci gledaju kao u branu od različitih oblika pritisaka, bilo da oni dolaze od države ili od samih bošnjačkih političkih stranaka. BNV treba štititi Bošnjake od negativnih političkih tendencija koje dolaze izvan Sandžaka, ali i od onih koje nastaju unutar njihove vlastite političke zajednice. Njegov zadatak je da bude institucija u kojoj će se svaki Bošnjak i svaka Bošnjakinja osjećati kao svoj na svome, a ne kao neko ko boravi u instituciji koju su prisvojili određena stranka ili grupa pojedinaca.

Kada je riječ o političkim pravcima i vrijednostima koje bi BNV trebalo posebno čuvati, autor izdvaja nekoliko ključnih pitanja.

Prvo je pitanje Sandžaka, odnosno njegovog očuvanja kao historijske i kulturne regije s kojom su Bošnjaci u Srbiji neraskidivo povezani. Ovdje se ne misli na to da BNV treba zagovarati političku autonomiju Sandžaka, već da mora čuvati svijest o Sandžaku kao historijskoj, kulturnoj i društvenoj činjenici. BNV treba biti svojevrsni „čuvar Sandžaka“, a ne neka politička stranka koja će njegovo postojanje posmatrati kroz prizmu trenutnih političkih interesa. Stranka može promijeniti svoj program, političke saveze i prioritete, ali nacionalna institucija ima dugoročniju odgovornost: da zaštiti historiju i kulturu naroda koji predstavlja i sačuva njegovo historijsko pamćenje. Sandžak je upravo takva činjenica i BNV mora imati jasnu ulogu u njenom očuvanju.

Drugo važno pitanje jesu demokratija, egalitarizam i pluralizam. Bošnjačko nacionalno vijeće mora ostati prostor slobodnog sučeljavanja različitih mišljenja, jer se samo na taj način može očuvati kultura političkih i društvenih razlika unutar bošnjačke zajednice. Vijeće treba promovisati egalitarizam, odnosno ideju da nijedan pojedinac, porodica, politička stranka ili neformalna grupa nema unaprijed zagarantovano pravo da upravlja Bošnjacima. U društvu u kojem su prisutne različite hijerarhijske strukture, egalitarizam može biti važan princip očuvanja bošnjačke posebnosti i unutrašnje slobode.

Demokratske vrijednosti važne su i za očuvanje autentičnosti bošnjačkog identiteta, koji u sebi povezuje evropsko historijsko iskustvo i islamsko kulturno naslijeđe. Ta posebnost ne treba se dokazivati zatvaranjem u vlastite okvire niti nametanjem jedinstvenog pogleda na svijet, već upravo sposobnošću da se različitosti prihvate i da se sloboda mišljenja prepozna kao vrijednost. BNV koje ne njeguje demokratiju rizikuje da postane instrument gušenja političkih prava Bošnjaka, čiji položaj i mogućnosti političkog uticaja svakako zahtijevaju dodatnu pažnju i zaštitu.

Treće pitanje jeste odnos prema Evropskoj uniji i evropskim integracijama, koje bi, prema mišljenju autora, trebalo da budu dio političkog usmjerenja BNV-a. Bošnjaci u Sandžaku nalaze se u specifičnom geopolitičkom položaju: nemaju matičnu državu na koju se mogu bezuslovno osloniti, ni u političkom ni u ekonomskom smislu, a nemaju ni kapacitet da se samostalno oslanjaju na velike geopolitičke aktere poput Turske, Rusije ili Sjedinjenih Američkih Država. Upravo zbog toga evropske integracije treba posmatrati kao važan okvir za zaštitu prava, jačanje demokratskih institucija i dugoročnu političku sigurnost Bošnjaka u Sandžaku.

Najdirektnije rečeno, Bošnjaci u Sandžaku nemaju državu na koju se mogu bezuslovno osloniti u zaštiti svojih nacionalnih interesa. Historijsko iskustvo odnosa srpske države prema Bošnjacima daje dodatni razlog za oprez i potrebu da se njihova prava štite kroz stabilne institucionalne i međunarodne mehanizme. Evropska unija zato predstavlja logičan strateški izbor, ne kao idealizovano rješenje svih problema, već kao politički okvir u kojem se prava manjina, demokratski standardi i vladavina prava mogu dodatno osnažiti. Privrženost evropskim integracijama ne bi smjela biti tek deklarativna poruka, već princip koji usmjerava djelovanje BNV-a i njegovo razumijevanje dugoročnih interesa Bošnjaka.

U konačnici, Bošnjaci moraju posmatrati BNV kao jednu od ključnih institucija vlastite političke i nacionalne sigurnosti, svojevrsni kišobran koji ih može štititi od različitih političkih nepogoda. To, naravno, ne znači da je Vijeće nepogrešivo niti da može zamijeniti sve druge institucije. Njegova snaga, međutim, leži u tome što bi trebalo pripadati svim Bošnjacima, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost, političko uvjerenje ili odnos prema aktuelnom rukovodstvu. Bošnjačke političke stranke moraju konačno razumjeti da BNV nije plijen koji se osvaja na izborima, niti partijski odsjek kojim se upravlja iz stranačkih centrala. Ono je institucija čije slabljenje dugoročno ugrožava čitavu zajednicu.

Ako bošnjačke stranke nastave tretirati BNV kao ratni ili izborni plijen, na kraju neće ostati ništa što bi vrijedilo osvojiti. Svaka stranka koja danas zarad kratkoročnog interesa oslabi Vijeće sutra će se suočiti s posljedicama takve politike. Bez snažne, pluralističke i samostalne nacionalne institucije, bošnjačke stranke postepeno će gubiti razlog vlastitog postojanja kao autentični predstavnici Bošnjaka i sve više se pretvarati u lokalne ispostave političkih stranaka većinskog naroda u Srbiji. Taj proces već traje pred našim očima. A kada se jednom izgubi institucija koja čuva kolektivni politički identitet, neće biti dovoljno promijeniti predsjednika, stranku ili izborni slogan da bi se šteta popravila.

Bošnjaci mogu preživjeti poraz jedne stranke, smjenu jednog lidera i gubitak jednih izbora. Ali ako dopuste da im stranke unište jedinu instituciju koja bi trebalo da pripada svima njima, tada neće izgubiti samo BNV. Izgubit će sposobnost da kao narod samostalno odlučuju o vlastitoj budućnosti. A narod koji prepusti drugima da mu određuju budućnost, prije ili kasnije prestaje biti politički subjekt i postaje samo sredstvo u tuđim političkim računima, a Bošnjaci su na dobrom putu da upravo i to postanu.