Sagovornik opisuje grad kao uredjaj za raspodelu napora: ko se penje, ko čeka, ko nosi kese, ko juri dva prevoza i ko odustaje pre nego što stigne.

Iz te perspektive, pristupačnost više nije dopunska tema nego osnovni test da li grad uopšte vidi ljude koji ga drže u pokretu.

Razgovor insistira na jednoj stvari: neutralnost prostora je najčešće samo drugo ime za tuđu prednost.